Svako malo dijete je puno pametnije
od svakog naoko odraslog stvorenja.
Odrasli za odgovore, a još manje za pitanja
nemaju previše strpljenja.

Odrasli misle, ako previše pitaju
ispast će kao da bez mozga naokolo skitaju.
Čvrsto trube svoje, čak i kad znaju da vjerojatno nisu u pravu.
Tako, u stvari, ne moraju često s nečim razbijati glavu.

Maleni mudrica će, na primjer, pitati:
"Zašto skitnice uvijek moraju skitati?
Zašto ova velika djevojčica ne hoda sama?
Zašto sjedi u kolicima koja gura njena mama?
Zašto je ovaj barba toliko siromašan da prosi?
Zar on nema nikog da mu hranu nosi?
Zašto Juričin tata više ne voli njegovu mamu?
Zašto neki ljudi vide samo tamu?
Zašto neka djeca nemaju topli dom?
Sva bi djeca to trebala imati, da je po mom."

Odrasli će se na pitanja malo namrštiti,
ali će, misleći da su jako mudri, odlučno odgovoriti:
"Zato što je to tako!
Nekima život krene naopako.
Ne možeš ti to razumijeti, još si mali.
Kad porasteš, bit će ti jasnije kako stoje stvari."

Mali mudrica zna da na pitanja odgovore dobio nije,
iako mu se tata samopouzdano smije.
Nije mu jasno kako nečija visina s time ima ikakve veze,
pa mu tatin odgovor zvuči bezveze.
Zato odlučno, jer želi da jasno shvati,
tatu za ruku protrese i uhvati,
i glasno ga još jednom pita,
jer tko pita ne skita:
"Ali, zašto tata? Zašto nekome život naopako krene?
Zašto netko nema, a netko ima takve probleme?"

Tata tada pažljivo TV ekran prati.
"Zašto?", i on želi znati.
Možda da sina pita što on misli, zašto je to stvarno tako?
Zašto je nekima tako naopako?
Možda bi mu sin u svojoj nevinoj logici iskreniji odgovor od televizije dao.
Ali, tata misli da bi tada na svom ispitu "tate-mate", sigurno pao.
Zato se ne usuđuje da svog sina nešto pita.
E, moj tata... "Tko pita, ne skita!".