Mi znamo, zar ne, zašto smo tu? Što je naš smisao života? Drugi ga traže svugdje ali nama je jasno kao dan...

Nahraniti nekoga tko se ne može nahraniti sam.
Naučiti razumjeti nekoga tko ne može pričati i biti njegov glasnogovornik.
Ako je netko zarobljen u svom svijetu, pokušati ljubavlju proniknuti u njegov svijet i zatim približiti njegov svijet drugim ljudima.
Braniti nekoga tko se ne može braniti sam.
Rušiti zidove, barijere i ne dati nikome da ikada više zlom takne u svijet koji je Bogom dan.
Biti udovi nekome koga udovi ne slušaju.
Plesati sa njim, šetati, vježbati, zajedno mahati i zajedno se rukovati i zajedno primiti i dati dar.
Počešati mjesto koje je piknuo komarac ako se netko ne može sam počešati. Zatim premazati da tijelu bude lakše.
Kada netko ne može pokazati gdje ga boli, poduzeti sve da se točno ustanovi gdje, jer malo lice daje do znanja da je bol tu ali ne može pokazati gdje. Patnja neće prestati dok mama ne shvati izvor bola. Doktor može ustanoviti izvor ali poslije je na mami da umiri i utješi svoje milo i da svim svojim snagama, ljubavlju i znanjem, smiri bol.
Nikako ne možeš ostati isti ako ti je Bog dao da s nekim budeš jedno tijelo, jedno srce, jedan razum i jedan vid ili sluh.

Nitko ne tvrdi da je lako. Mi znamo da nije. Ali je blagoslovljeno i ispunjeno tolikom ljubavlju koja bi mogla zaustaviti svo zlo ovoga svijeta, kada bi je ostali pokušali shvatiti. Pogotovo političari.
Tu nema sebičnosti, ima samo u onim kratkim momentima kada voljeno biće spava ili je nakratko negdje drugdje i to vrlo rijetko.
A tada se i to malo vremena koristi tako da se puni baterija za još jedan dan zajedničke borbe.

Majke malih Anđela vole beskrajno i ne mogu nikako shvatiti hladnokrvnost i nerazumijevanje i borbe oko tako nebitnih stvari u ostatku svijeta. One se svakodnevno čude svijetu.
Kada bi ostatak svijeta stao i samo na par dana gledao ove majke i njihov način života i čuo njihovo razmišljanje, vjerujte da nikada, nigdje ni jedno dijete ne bi bilo gladno, plašilo se tenkova ili bombi, niti bi ikada ikome bilo na pameti da je jako važno kupiti djetetu najnoviji tip mobitela, obući ga u neku skupu marku odjeće, ili da je siromašno ili zlostavljano dijete nečiji tuđi problem i da njegovo dijete ni on sam nemaju ništa s tim u njihovom malom, zaštićenom svijetu.

Jer, kako je majka Terezija jednom lijepo rekla: "Sami smo krivi za siromaštvo u svijetu jer nismo spremni sa ikime dijeliti."
A mi mame bi još dodale; Svi smo mi krivi za ratove u bilo kojem dijelu svijeta jer mislimo da je to nečiji tuđi problem. Vrlo dobro smo naučile da se zlo ne vraća zlim i da ljubav daje život, a mržnja, pohlepa i nezainteresiranost ga oduzimaju.