Dva oblaka lijeno plove nebom i razgovaraju:

- Ljudi su tako interesantna i čudnovata stvorenja. Volim promatrati ljude, i uvijek me iznenade svojim načinom života.

- Da, zaista, jako su čudna ta ljudska bića. Potpuno nesvjesna dubine i veličine koja ih okružuje. Čast veoma rijetkim izuzecima, koji nešto slute i trude se to otkriti. Drugi ih pogrdno nazivaju čudacima i često se znaju šaliti i rugati na njihov račun.

- Recimo, odrasli ljudi gledaju u nebo samo kad žele znati kakvo će biti vrijeme. Dok, mali ljudi, koje zovu djecom, vole gledati u nebo da bi nešto o njemu naučili. Onda odraslima znaju postavljati pametna pitanja, na primjer: "Koliko je nebo veliko? Zašto je onaj oblak sasvim bijel, a drugi tako taman? Tko osim ptica i planina dodiruje nebo? Žive li na nebu anđeli, i baka i pas Rex? Stanuje li na nebu Bog i od tamo nas čuva? Zašto je duga šarena kad oblaci i kiša nisu šareni, a oni je stvaraju? Zašto su oblaci tako različiti? Kako zajedno nose kišu do grada, a da je usput ne proliju? Jesu li oblaci prijatelji kad se spajaju, a neprijatelji kad grme i sijevaju? Pričaju li oni jedni s drugima, a možda i s nama?..." A, odrasli većinom nemaju pojma što djeci na to odgovoriti, mada su i sami, kad su bili mali, postavljali slična pitanja. Ali, kako su i njihovi odrasli gledali u nebo samo kad su htjeli znati kakvo će biti vrijeme, tako su i oni, kako su rasli, prestali postavljati pitanja, i nebo počeli povezivati samo s vremenskom prognozom.

- Baš tako. Jako čudno. Ljudi imaju običaj ne razmišljati o onome što se ne može vidjeti i opipati. Za njih je nebo samo nebo koje ima noć, dan i različito vrijeme, oblak im je samo oblak i razlikuju nas samo po oblicima kojima su dali imena, ali i to zna jako malo ljudi. Većinom smo samo oblaci - ili nas ima, ili nema.

- Ja sam prije neki dan pokušao napraviti jedan eksperiment. Vidio sam jedan ljubavni par kako zagrljen šeta po livadi punoj cvijeća. Mislio sam, možda će ovako zaljubljeni uspjeti vidjeti da nebo nije samo nebo, da im nebo često nešto poručuje jer ih najbolje vidi. I, tako sam se malo pomučio i poprimio oblik velikog, bijelog srca, s drugim tamnijim srcem u sredini. Srce u srcu. Poruka je trebala biti jasna za njih dvoje. Ali, kad me mladić vidio, samo je primijetio ono tamno mjesto u sredini, vidio kako se još dva velika oblaka približavaju i rekao djevojci da je šteta što nisu ponijeli kišobran, jer da su mu oblaci nešto sumnjivi. Zatim su se, za svaki slučaj, otišli ljubiti na natkrivenu terasu jednog kafića.

- Ja sam primijetio da ljudi većinom ne doživljavaju nešto što ne mogu kupiti. Njima kao da je važno samo ono što plaćaju. Drugo uzimaju zdravo za gotovo. Da mogu kupiti oblake, onda bi se hvalili njihovim oblicima i moćima. Ovako, za njih smo samo oblaci.

- Ljudi bi trebali učiti od svoje djece. Djeca nekako znaju da njihov svijet nije samo ono što se vidi i posjeduje. Zato i postavljaju tolika pitanja. Žele znati.

- Hajdemo onom djetetu što se šeta s tatom pokazati nešto što jako voli. Osjećam da jako voli vlakove. Hajde, ja ću biti lokomotiva, a ti budi vagon.

- Može! Baš me zanima njegova reakcija kad nas vidi.

Dijete je ugledalo vlak od oblaka na nebu. Tražilo je od tate da ga digne na ramena da bude bliže oblacima. Povikalo im je: "Ja ću biti vlakovođa kad budem velik! Je li tata, bit ću vlakovođa?"

Tata je pogledao u oblak, zatim na sat i rekao: "Možeš biti što god hoćeš sine, ali ako ti sutra oblaci pokažu mekan krevet, samo nemoj odlučiti postati lijenčina i ne učiti. Moramo doma, mama nas čeka s ručkom."

- Vidiš, tata nam ne vjeruje da mi znamo što njegov sin jako želi. Misli da smo slučajnost. Ali, dijete nam vjeruje. Šteta što će odrasti.

- Da, baš šteta.