I tako, ja pišem... O onom što je za mene važno, s čime se borim, o svojim nedoumicama, što je za mene ljepota i dobrota, a što to nije... Pišem život, a život piše kroz mene.

Kroz tekst izdahnem iz sebe ono što mi se mota po glavi kao neodređena maglica, i tako postane vidljivo oku i nekako stvarnije.
Ponekad, kad vidim to napisano, čudim se sama sebi, pa se pitam; "Ma, otkud mi to?". Ponekad mi se svidi ono što napišem, a ponekad ne baš.

Nije to uvijek lako. Pitanje je zašto to radim javno. Možda zato jer tako postaje još stvarnije. Možda zato jer tako meni postaje jasnije da nisam usamljena u nekim unutarnjim monolozima i preispitivanjima. Možda zato jer mi to daje smisao. Možda zato jer sam se prečesto osjećala sama u svojim borbama, a tako možda pomognem nekom da se ne osjeća sam u svojim. A možda i zato jer sam još kao mala djevojčica od 9 godina, maštala o tome da se bavim pisanjem pa sam si ispunila tu želju iz djetinjstva.

Ponekad to ide glatko kao voda iz mene. Ponekad zapne, jer nedostaju riječi za to opisati. Kad zapne ili kad se isprazni sve što želim podijeliti, ja se malo maknem dok me život opet ne napuni, a život je takav da to ne traje dugo.

Bliži se Božić.
Vama želim da vam se ispune neki sadašnji snovi ili snovi iz djetinjstva. Lijepo je kad san postane java.

Ono o čemu sanjaš je iz srca izašlo. A ono što je iz srca izašlo, ne može biti pogrešno, koliko god čudno zvučalo. A zašto ne bi bilo čudno na kraju krajeva? Zašto bi sličilo ičemu? Svijet su oduvijek mjenjali "čudaci". I oni dobri, i oni zločesti.

Želim vam da budete dobri "čudaci" koji vide i vole život u svim nijansama, a imaju ga potrebu oblikovati prema onome što im grije dušu. Znam da ste moju dušu vi meni puno puta zagrijali. Jer moj san, kad je postao java, više nije zvučao čudno i nedostižno u mojoj glavi, zahvaljujući vama koji ste ga prigrlili pa je dobio vrijednost i smisao.

To vam zaista od sveg srca želim.