Kako je moja generacija bila predmet čuđenja naših mama i tata, tako je sadašnja generacija predmet našeg čuđenja.

Svaka generacija nosi svoje. Ali, na žalost, ne i nužno bolje.

Sadašnja generacija, možda nije odrastala u neimaštini u kakvoj su većinom odrastali moji roditelji, ali ja je doživljavam kao usamljenu generaciju, potpuno ovisnu o tehnologiji.

Kad sam ja bila dijete, odrastala sam zajedno sa svojom generacijom učeći kroz igru, druženje, kroz bezazleno rivalstvo, ponekad i ne tako bezazleno, ali bili smo usredotočeni jedni na druge.

Od tehnologije su mi u uspomeni ostali jedino serija "Pipi duga čarapa" i "Kviskoteka" četvrtkom, koja se nikako u mojoj obitelji nije propuštala. Mame su nas kroz prozor zvale na ručak i uvijek je neka mama bila na prozoru pa se između podneva i 16 sati, svako toliko moglo čuti: "Looooreeeena!!! Haaajdeee, ručaaak je na stoooluuu!" ili "Aleeen!!! Pa koliko te još puta moram zvati?". Onda je slijedilo nezaobilazno pregovaranje: "Može još samo pet minuta?" ili "Evo, samo da završimo ovu igru!". Bilo je praktički nemoguće da neko dijete odluta, a da neka mama ili neka baka sa prozora ili netko od djece to ne primijeti, jer nas je uvijek bilo puno ispred kuće, igrali smo se čekajući poziv s prozora.

Koljena su nam uvijek bila razbijena, ruke prljave, svi smo bili u iznošenoj odjeći koju nije bilo šteta poderati, sve je prštalo od cike i vike... Ponekad je i neki neispavani susjed vikao kroz prozor da se utišamo, uvijek smo imali nekakvu macu, skrivenu u podrumu u kartonskoj kutiji, koju smo hranili... Znali smo se svađati, ali učili smo jedan od drugoga što je to prijateljstvo, što je zajedništvo, gradeći svi skupa kuće od kartona, igrajući se graničara i tješeći i braneći nekoga kome se netko zlobno narugao.

Danas se djecu na ručak zove mobitelom. Djeca tiho sjede na stepeništu svoje zgrade, svaki sa svojom spravicom u rukama. Uvježbani prstići brzo tipkaju po tastaturama, natječući se za bolji rezultat, pri čemu se svako toliko čuje nervozna psovka ili ushićeni pobjednički poklik. Sjede u tišini svoje sobe i chataju na kompjuteru, dijele nove igrice, diskutiraju o nekome, pričaju o najnovijim modelima mobitela, o "krpicama" za pokazivanje i dokazivanje.

Sve je više prisutan mobbing među djecom, jer im to dozvoljava usamljenost njihovih soba, u kojima ne mogu osjetiti posljedice svojih teških riječi. Osjećaj moći nad nekim postaje sladak. Tako se lako uzdići nad nekim ako ne vidiš njegove tužne oči, suze i osjećaj nemoći, ali znaš da si ga povrijedio i prepričavaš prijateljima kasnije što si mu napisao. Onda i oni žele osjetiti čar moći, kako je to biti gazda nečije sudbine jer, na kraju krajeva, ako ti nekoga ne zezaš, postoji mogućnost da će netko tebe, pa udri... Onda to ponekad preraste i u natjecanje. Tko će nekoga više uvrijediti, tko je smislio pakleniju rečenicu, uspoređuju se poruke i onaj tko je uspio biti okrutniji, taj kupi slavu.

Tako se lako postaje bešćutan kralj, sakriven iza svjetleće kutije. Ona prenosi tvoje okrutne riječi, ali ne prenosi izraz lica žrtve koja sve to prima puno dublje i sa puno boli, gubi samopouzdanje, mrzi sebe, razmišlja o sebi kao o slabom crvu na vrhu nečije udice i ne može razumjeti da se ti u stvari samo zabavljaš u toj igri, za koju znaš da je pomalo okrutna. Ali, puno je važnije dokazati se frendovima koliki si frajer, kako ti "bez beda" nekome možeš reći najopakije stvari i učiniti ga bijednim, što bjednijim, to bolje.

Osjećaj nadmoći u sobi u kojoj si sam. Osjećaj navale adrenalina kad shvatiš da su tvoje riječi imale utjecaja na žrtvu, kad vidiš da se počinje braniti, objašnjavati, kada primijetiš njenu neugodu kroz pokušaj uzvraćanja uvreda, ali nije ti ni do koljena u tome... Gdje je savijest? Ma, koja savijest... Žrtva nije kraj tebe, ne vidiš je, i tko joj je kriv što se ne zna obraniti i što je takva kakva je? Važnije je tvoje mjesto pod suncem, mjesto predatora. A žrtva, ona je samo sredstvo kojim se stavlja kruna na glavu.

Nekada smo doživljavali svijet kroz igru, druženja, razmjene iskustava, kroz roditelje i učitelje koji su nam bili moralna vertikala, autoritet koji se priznavao... Sada se svijet doživljava kroz sprave, koje su nam doduše, otvorile više prozora znanja o svemu na ovome svijetu... o svemu osim o moralu, empatiji, prihvaćanju različitosti i širenju jednostavne dobrote kroz međusobni razgovor o vlastitim problemima i nalaženju zajedničkog rješenja. Jer, za postati čovjekom nisu toliko potrebne lako dostupne činjenice, već je potrebno sa čovjekom biti i pokušati ga razumjeti.

Mene ne čudi toliko što je, u spoznaji svijeta koji ih okružuje, tehnologija preuzela našu djecu. Mene čudi što u odgoju i osnovnom obrazovanju u školama, koje djecu zatrpava tolikim predmetima i izvanškolskim aktivnostima, ima vrlo malo učenja o stvarima koje se polako, sve više stavljaju u drugi plan; o moralu, pravu na drugačiji izgled, drugačije prilike... Učenja kako siromaštvo ili neki nedostatak nije sramota i predmet ruganja, već nešto što nas treba naučiti prihvaćanju, dobroti i dijeljenju.

Djecu se opskrbljuje mobitelima (i to ne, ne daj Bože, nekim zastarjelim modelom, jer dijete automatski postaje manje vrijedno) i skupom obućom (jer ako je kupljena na nekakvom sajmu, svi će u školi vidjeti kako je jadna)... Mjerila vrijednosti postaju stvari koje netko ima ili nema, moralna vertikala postaje svijet koji dijete upija kroz ekran, a ne može ga pojmiti tako ogromnog i prepunog svačega i nema još dovoljno životnoga iskustva da može razlučiti dobro od lošega.

Oni koji bi djetetu trebali biti moralne vertikale, polako gube autoritet, i ma koliko voljeli svoje dijete ili svoj posao odgajatelja, nemoćni su, jer dovoljno je da povise ton glasa pa da se uzme telefon i prijavi zlostavljanje. Današnja djeca su uglavnom dobro informirana i upoznata sa svojim pravima, ali ne i sa spoznajom razlike između dobra i zla. Između autoriteta i zlostavljanja. Između doživljaja tuđe patnje i svojeg učešća u njoj.

Kako pričati i pisati o dobroti na ovome svijetu i koliko je ona važna, kad se djecu tako malo uči o poimanju dobra i zla, kad djeca nemaju oslonac pa ga sami traže u dubini ekrana, u razmetanju stvarima i u osjećaju moći kojeg zamijene za osjećaj samopouzdanja.

Ima roditelja, i sama ih poznajem, koji se silno trude odgojiti svoju djecu u brizi, suosjećanju i razumijevanju drugih, u prihvaćanju različitosti... uz veliki rizik da takva djeca, koja su osviještena, postanu meta izrugivanja onima koji misle da je moć jedini pravi i priznati pokretač. Ali, ako ti roditelji nemaju podršku u školi, u izvanškolskim aktivnostima, ako nemaju podršku drugih roditelja, onda je to jako, jako težak posao.

Na ovaj tekst me ponukala izjava jednog dječaka koji ide u četvrti razred osnovne škole. Pitala sam ga: "I, kako je u školi? Kakav ti je razred, imaš li puno prijatelja?"

On mi je odgovorio: "Dobar mi je razred, ima samo jedna curica i jedan dečko koji su toliko siromašni da nemaju ni mobitel. Ali, sa njima se nitko ni ne druži. Drugi su svi OK."

Vesna