Sjedimo tako prijateljica i ja s našom djecom u parku. Ona ima preslatku, brbljivu i živahnu petogodišnju kćerkicu Petru. Podsjeća me na mali, bistri, žuboravi potočić.

Dok smo prijateljica i ja raspredale o svemu i svačemu, Petra je uspavljivala svoju veliku lutku u kolicima. Ljuljala je kolica i pjevala joj neku veselu pjesmu. Ljuljala je tako i ljuljala, pjevala i pjevala, a kad je valjda istrošila sav repertoar kojeg je znala barem djelomično napamet, pomalo ljutito se obratila lutki: "Do kad ti misliš da ću ti ja pjevati? Nisam na festivalu. Odmah da si zaspala, Muca! Dobro, još samo jednu i gotovo!"

Kad je otpjevala tu zadnju pjesmicu, otpuhnula je i sjela kraj mene.
- Lutka ti se zove Muca? Neobično ime za jednu bebu. - konstatirala sam.
- Dala sam joj ime po mojoj maci. - objasnila je Petra mirno.
- Po maci? - čudila sam se ja - Pa, nikad do sad nisam čula da netko daje djetetu ime po kućnom ljubimcu.
- Moja maca Muca više nije samnom. Ona je morala otići živjeti na nebo kad se jako razboljela na trbuh. Jako sam plakala kad je otišla. A, onda mi je nona rekla da je ona gore jako, jako sretna, i da je više nikad neće ni trbuh, a ni ništa drugo boljeti. I tako sam ja bebi dala ime Muca, jer gore svi imaju druga imena, koja im anđeli daju. Kad već nisam mogla zadržati nju, zadržala sam njeno ime. Da se ime ne izgubi, morala sam ga dati nekome. Kužiš?
- Aha! Kužim. To je jako lijepo od tebe. Muca ti je sigurno jako zahvalna zbog toga.
Neko je vrijeme Petra zamišljeno mahala nožicama ispod klupe, a onda me povjerljivo pogledala:
- Znaš li ti čuvati tajnu?
- Neki kažu da znam.
- Dobro, sagni se onda da ti šapnem jednu. Ti, mama, okreni glavu! - zapovjedno je pogledala mamu. Prijateljica je podigla palac prema gore i smijuljeći se okrenula glavu.
Petra je zaokružila dlanove oko mog uha i šapnula:
- Ja sam se zaljubila! - zatim me uhvatila za bradu i okrenula mi glavu, gledajući me ravno u oči, da bi vidjela jesam li shvatila.
Ja sam suučesnički kimnula, trudeći se iz petnih žila zadržati ozbiljan izraz na licu, jer tajna nije mala stvar.
- Baš mi je drago! A, kako znaš da si se zaljubila? - šapnula sam joj pitanje.
Opet je zaokružila dlanove oko mog uha i rekla:
- Znam, jer kad je on samnom, onda mi se sve s njim dijeli. Onda uopće nisam škrta.
- A, je li on zaljubljen u tebe?
- Je. Šapnuo mi je da je, i dao mi pola "Životinjskog carstva" da nitko ne vidi. Poslije smo zajedno gradili dvorac od kocaka i nikoga nismo pustili blizu jer je morao biti samo naš.
- Kako je to lijepo! A, mogu li znati kako se on zove, kad si mi već ispričala tu tajnu?
- Možeš. Zove se Petar.
- Petra i Petar. Zaista ste divan par. - kimnula sam glavom - Jesi li još kome ispričala tu svoju tajnu, ili je samo Petar i ja znamo?
- Pa, do sada sam rekla baki, tati, mami, tebi, Mirni, Domagoju, Luciji, Nini i Karli. - šapnula je.
- Ali, ako si rekla mami, zašto je onda morala okrenuti glavu? To si mi mogla i na glas ispričati, kad mama već sve zna.
- Nisam mogla, jer tajna stane samo u jedno uho.
- Vidiš, to nisam znala.
- Kako to nisi znala? Dobro da sam ti rekla. I čuvaj tu tajnu u uhu da nikad ne izađe van.
- Dogovoreno. Hvala ti što si je podijelila sa mnom. Čuvat ću je u uhu zauvijek.

Ponekad treba samo slušati djecu.