Dvije majke sjede u parku na klupi. Jedna je majka zdravog dječačića koji veselo trči po parku, a druga je majka dječačića u invalidskim kolicima.
- Život je nepravedan - kaže majka zdravog dječačića - toliko toga želiš priuštiti svojoj djeci, ali nikad dovoljno novaca za sve. Pazi, Luka! Past ćeš! Odmah siđi dolje! Čuješ li ti mene?
- Je, život je ponekad nepravedan - kaže druga majka - mada se većina toga što njima treba ne može platiti novcem. Jesi li žedan, sine? Evo, sad ću ti dati sok.
- Ma, znam da nije sve u novcu - kaže prva - ali, definitivno je lakše ako ga imaš puno. Eto, ti ga na... Jesam li ti ja lijepo rekla da ćeš pasti? Nemoj sad plakati, sam si kriv kad ne slušaš. Sav si se oznojio, daj se malo smiri.
- Nije uvijek lakše, čak i kad imaš puno novaca. Mislim da ovisi o tome što očekuješ od sebe i svog djeteta. Ako misliš da je najvažnije da dijete puno ima da bi bilo sretno, onda vjerojatno nikad nije dosta novaca. Vidi mi ga, kako se veselo smije. Jako voli kad idemo u park.
- Pa, takva su vremena, na žalost. Dijete koje nema neke stvari uvijek je u društvu stigmatizirano. Koliko god ti bio protiv da mu neke stvari kupiš, ako druga djeca to imaju a tvoje ne, biti će predmet poruge. Ne diraj tog psa! Vidiš da je lutalica. Sigurno je pun krpelja. Možda je i opasan. Čuješ li ti mene!
- Da... Zato se svi zajedno i vrtimo u začaranom krugu, jer svi misle da je važno nešto imati da bi bili prihvaćeni. Što je sine? Ti bi da se još šetamo? Hajde, može do večere.
- Zar nije postalo tako, na žalost? Opet si pao! Jesam li ti rekla da malo usporiš? Ajme, kao prase si. Kako ćemo takvi kući?
- Jest, baš je tako. A, znaš zbog čega je tako? Jer svi misle da je samo važno djetetu puno dati da bi imalo sve. Ali, tako će, u stvari, dijete dobiti veoma malo. Evo, sine, sad će se mama dignuti, pa idemo.
- Kako to misliš? Luka, dođi, idemo kući. Čuješ li? Ako ne dođeš odmah, neću ti kupiti sladoled. Vrati dečku njegovu igračku! To nije tvoje. Zar ih nemaš dovoljno?
- Pa, tako će se dijete samo naučiti da se natječe s drugom djecom u imanju stvari, a ne i da suosjeća i razumije. Ako se s nekim djetetom ne može natjecati, ono mu neće značiti ništa. Eto jedan primjer. Moje dijete nema ništa od stvari kao ostala djeca, igračke, mobiteli i tako nešto slično, jer ni jednu stvar ne može držati u rukama. Jesi li primijetila da se mom sinu ni jedno dijete iz parka nije približilo, imalo potrebu nešto mu reći, ili se pokušati igrati s njim? Neki su ga samo čudno gledali. Ali, da je moj sin imao u ruci neku skupu stvar, vjerojatno bi se netko od njih približio, znatiželja bi ga privukla. Znatiželja zbog stvari, a ne zbog osobe. Nije stvar u tome da mu se nisu približili zbog invalidskih kolica. Mala djeca još ne prave takve razlike. Stvar je u tome da se s njim ne mogu u ničemu natjecati. A, mogu, i te kako. Mogu se natjecati u tome što je dragocijenije. Biti uz nekog, olakšati nekom, upoznati nekog, dati nekom malo od sebe, pričati nekom, upoznati nekog tko je naizgled drugačiji. Dobiti će zahvalnost koja se ne može mjeriti valutom, i definitivno će imati više u životu od natjecanja u stvarima. Dobio bi veću dušu, veće znanje i razumijevanje, i svijet bi tako postao puno ljepše i pravednije mjesto, bez da se u to petlja novac. Ali, tko danas tako uči djecu kad se i odrasli samo natječu, a uopće pri tom ne vide bogatstvo koje imaju pred sobom a koje nema etiketu s cijenom?

Hajdemo sine, idemo još malo uhvatiti sunca da nam ugrije tijelo i dušu. Hoćemo dati malo tvog sendviča onom psiću, sigurno je gladan? To će razveseliti i tebe i njega. Bok, Luka, uvijek tako zdrav i veseo bio!