Lijepa moja...

Ako primijetiš da me život konačno bacio na koljena, da se koprcam u danu bez kraja, molim te, pristavi džezvu pa me pozovi.

Znam, znam... Tvrdoglava sam, i neću priznati da se osjećam bespomoćno i uplašeno, a ponajmanje da ne mogu i ne znam dalje. Reći ću ti da nije ništa strašno, da me spopalo nešto nakratko, umor valjda. Ne znam ti ja u množini tugovati i očajavati, no znaš, dovoljno smo džezvi do sada pristavile.

Ali, ti samo pristavi još jednu svoju i pozovi me. Kao usput, jer nemaš nekog važnijeg posla. A onda mi pričaj. Pričaj mi o tome što te je danas nasmijalo. Pričaj mi o biserima svojeg djeteta koje me oduševljava. Ili mi pričaj zbog čega si potražila olakšanje u suzama. Ja znam pažljivo slušati, ali ne znam kako riječima pustiti nekoga k sebi. Zato pišem.

Ako pada kiša, pokaži mi je kroz prozor. Reci mi da će ubrzo opet zasjati sunce, jer jest tako. Ako kroz prozor sja sunce, reci mi da je potrebna kiša da bi tvoj vrt napredovao. Pričaj mi o svakom razlogu zbog kojeg si živa.

Reci mi da mrak ne postoji. Postoji samo strah od mraka.

Reci mi da i kad odemo zauvijek, ne odlazimo u mrak nego u svjetlo. U nepojmljivo, predivno svjetlo utjehe i prihvaćenosti, bez ikakvog bola od životnih zamki. Reci mi da ne brineš što će biti kad bude, jer oni koji ostaju, isto će jednog dana otići u svjetlo, a onda... onda nema nikakvih krajeva, završetaka, the end-ova, strahova od njih i od mraka.

Kad iskapimo džezvu, isprati me paleći svjetlo na stubištu.

Ja ću znati, i ti ćeš znati.

Ljubav uvijek pobjeđuje mrak, a znam da me voliš. U mraku se rađaju zvijezde, u mraku se šareno sanja, u mraku rastu djeca u majčinoj utrobi, u mraku se traže tuđe usne.

Znam da sam tvrdoglava i da ne znam priznati da osjećam mrak i da me to plaši.

Ti upali svjetlo svojim razlozima za njega.

Tako me podsjeti.