Ma, čega se toliko bojiš? Reci glasno što misliš.

Pjevaj na sav glas ako ti se tako pjeva.

Obuci se šareno ako tako voliš, neka se vidi.

Ako te nitko ne čuje, viči ili napiši pa objavi.

Imaš ti i svoje vlastite citate, život ti ih je napisao.
Lijepi su i ti tuđi ali ipak nisu tvoji.
Otkrij ih i zapiši negdje.

Ako nekoga voliš, reci mu to, što prije.

Ako te netko povrijedi, ne duri se, možda nije namjerno.
Reci mu, pa ćeš znati zašto.
Ako je namjerno, pa-pa... Ako nije, idemo dalje...
Život tako brzo prolazi.

Ne ponašajmo se kao da ćemo zauvijek biti tu.
Vremena je malo.
Zašto ga trošiti na strah od toga da budeš svoj,
na strah što će ljudi reći...

Zašto ga tako bez potrebe komplicirati da zbog straha
jedno misliš, drugo govoriš, treće radiš,
i gledajući reakciju drugih, procjenjuješ
je li dobro ili nije?

Biti hrabar nije teško. Uopće.
Samo moraš shvatiti da se nikoga ne moraš
toliko plašiti i od nikoga toliko čuvati,
koliko od samog sebe.

Nitko te ne može toliko razočarati
i toliko povrijediti koliko ti možeš samog sebe,
živeći život da bi udovoljio drugima
ili zbog straha da ne ispadneš nekome smiješan.

I na kraju krajeva, pa ni ti ne voliš baš sve.
Zašto onda toliko nastojati da tebe baš svi vole?
Nemoguća misija...