Emocionalni život čovjeka sastoji se od vlastitog doživljavanja i izražavanja emocija, kao i od doživljavanja emocija drugih ljudi. To davanje i primanje treba biti u nekom optimalnom odnosu.

Za dijete je važnija emocionalna atmosfera kojom ga ljudi okružuju negoli izražavanje vlastitih emocija.

Prve emocije koje dijete izražava su reakcije na ugodu ili neugodu. Pozitivne emocije izražavaju se smiješkom, gugutanjem, pozornim gledanjem. Neugodne emocije izražavaju se plačem, mrštenjem, izrazom gađenja.

Do kraja 6. mj. života dijete izražava četiri primarne emocije (ljutnja, strah, radost, tuga) i prepoznaje osnovna emocionalna stanja majke ili skrbnika.

Temeljne emocionalne potrebe djeteta su; osjećaj sigurnosti, doživljavanje izraza ljubavi, dobivanje priznanja i stjecanje raznolikog iskustva.

Djetetovi su osjećaji njegova bit. Nemoguće je dijete prepoznati i prihvatiti ako ne prihvaćamo njegovu bit.

Dječje emocije se razlikuju od emocija odraslih. One su jednostavne i spontane, vrlo snažne i preplavljujuće. Stoga dječje emocionalne izljeve odrasli teško razumiju. Osim toga, odrasli često podcjenjuju intenzitet dječjih emocionalnih doživljaja ("Samo prije pola minuta ono je plakalo, a sad se smije...").


Kako se razvijaju emocije

Što je dijete starije kod njega uočavamo veći broj raznih emocija koje postoje i kod odraslih. Ono se plaši, ljuti, ispoljava ljubomoru, raduje se, mrzi, voli. Razni predmeti, lica i situacije koji ranije na dijete nisu djelovali, sada su uzrok jakih emocija.

Učenje i sazrijevanje u razvoju emocija veoma su isprepleteni, pa je teško odrediti što je kod emocija rezultat učenja, a što rezultat sazrijevanja. Često se vodi dilema o tome koje su emocije urođene, a koje nisu.

Emocije odraslih i emocije kod djece bitno se razlikuju. Prvenstveno po tome što su dječje emocije jednostavne, spontane, nisu suzdržane i odmah nalaze odgovarajući izraz. S odgojem djece dolazi i do određenih promjena. Vremenom, dijete postepeno uči kako se suzdržavati od emocija, a samim tim stiče vlastiti način izražavanja.

Neke od razlika između emocija djece i emocija odraslih:

1. Dječje emocije su kratkotrajne

One traju svega nekoliko minuta, a onda iznenada iščeznu, dok emocije odraslog čovjeka duže traju i teže se zaboravljaju.

2. Dječje emocije su snažne

Emocije odraslog čovjeka ne mogu dostići onu jačinu kao kod djeteta. To naročito važi za ljutnju, strah i radost. Kod djece se te emocije izražavaju punim intenzitetom.

3. Emocije djeteta su nestabilne

Dijete za razliku od odraslih lako prelazi iz pozitivne u negativnu emociju i obrnuto. Ono iz stanja velike radosti naglo prelazi u plač. Ljubav i ljubomora, ljutnja i smijeh se izmjenjuju.

4. Zajedno sa uzrastom djeteta, emocije se sve više razlikuju

Pod utjecajem okoline, djeca polako kontroliraju svoje emotivne reakcije. Emotivna reakcija svakog djeteta ovisi od njegovih doživljaja i iskustava. U istim emotivnim situacijama, svako dijete reagira na drukčiji način.

5. Dijete iskazuje svoje osjećaje

Djeca nisu u stanju sakriti ono što osjećaju. Iako ih stariji uče tome, djeca ipak na neki način reagiraju; nervozom, nemirom, pokretima ruku i nogu, gestikulacijom...


<sup>Vrste emocija

U psihologiji nema opće prihvaćenog broja emocija, tj. nema popisa emocija djece i odraslih. Što se tiče predškolskog uzrasta, u to doba su razvijene gotovo sve vrste emocija.
Predškolsko dijete ima razvijen osjećaj osobne časti, pa stoga negativno reagira na ponižavanja (npr. kad ga se tjera u kut jer je bilo neposlušno, kada ga se pošalje u drugu sobu, zabrani igra i sl.). U tim slučajevima dijete reagira plačem.

U predškolskom periodu je dijete vrlo osjetljivo na pohvale i prijekore. Na prijekor obično reagira suzama, a pohvalama se veseli i ponosno je.

Krajem predškolskog perioda javlja se sramežljivost. Ona najčešće dolazi do izražaja kad dijete treba nešto otpjevati ili reći pred nepoznatim osobama.

U ranom djetinjstvu, tj. u periodu od 2 do 6 godine, emocije koje najčešće dolaze do izražaja su bijes, strah, ljubav i ljubomora, potom radost i žalost.

1. Bijes

Dijete ovom emocijom reagira kada ga se sputava u nekoj aktivnosti i kad se dijete osjeti isfrustrirano.

Kod predškolske djece bijes ne traje duže od 5 minuta, a poslije toga je opet sve u redu. Dijete prođe bijes utoliko prije ukoliko shvati da njime ništa neće postići.

Psihologinja F. Goodenough bavila se proučavanjem učestalosti bijesa na različitim uzrastima. Na uzrastu od 3 do 7 godina, primjećuje se da je češće pojavljivanje takve reakcije kod dječaka nego kod djevojčica.

Učestalost bijesnih reakcija također ovisi od fizičkog stanja djece, tj. jesu li prehlađena, gladna i sl. Bijes se ispoljava češće kod bolesne djece nego kod one potpuno zdrave.

2. Ljutnja

Ljutnja je emocija koja se ispoljava odmah nakon bijesa. Kad su ljuta, djeca su ponekad agresivna prema osobama i predmetima koji ih izazivaju. U ranom djetinjstvu ljutnja je dosta česta reakcija, jer time dijete skreće pažnju na sebe.

Kod djece starosne dobi od 3 do 5 godina, ljutnju najčešće izazivaju nasrtaji i zadirkivanja od druge djece, kad drugo dijete uzme nekakav željeni predmet, i sl. Dijete treba naučiti kako kontrolirati svoju ljutnju.

3. Strah

Strah predstavlja jednu od najčešćih emocija kod djece predškolskog uzrasta. S uzrastom i sazrijevanjem, mijenjaju se predmeti i situacije koje izazivaju strah. Strah u predškolsko doba raste, jer buja dječja mašta, a on može biti i prenijeta emocija od braće i sestara, roditelja ili drugih odraslih osoba.

Strah može izazvati i zastrašivanje. Njime se obično koriste roditelji da bi djetetu ukazali na neke opasnosti.

Djeci treba pomoći kako bi nadvladala strah, a najbolji način je da upozna ono čega se plaši i da ovlada situacijom u kojoj se nalazi.

4. Tuga (žalost)

Dijete je žalosno, odnosno tužno kada mu se pokvari ili polomi igračka. Tužno je kad odrasli viču na njega, kažnjavaju ili ako osjeća da nema drage osobe.

Tužno dijete ima potrebu povjeriti se, izjadati i stoga mu je neophodno imati nekoga kome vjeruje. U predškolskom periodu to su najčešće igračke, roditelji, braća i sestre, ali i odgajatelji u vrtiću.

Žalost je kod djeteta najrjeđa emocija, jer se ono češće ljuti. Žalosna djeca su plaha, dok se nemirna i samosvjesna djeca ljute. Žalosno dijete ne pokazuje interes, plače, miruje. Srećom, ta emocija najčešće traje kratko.</sup>

<sup>5. Radost i smijeh

Predškolsko dijete je često radosno, a radost obično traje od jedne do deset minuta. Smijeh se javlja u dobi od 3 do 16 mjeseci. Djeca se smiju kada su sretna i zadovoljna. Više se smiju sa ostalima u društvu, nego kad su sama. Radosna djeca se više vole igrati s djecom koja su njima slična nego s mirnom i povučenom djecom.

Ono što izaziva ove lijepe emocije su: iznenađenja, pokloni, ispunjenje želja, igre i sl. 

Dijete se najčešće veseli kad ga se pohvali ili kad se pohvali nešto što je nacrtalo ili napravilo. Djeca također u ovom periodu vole humor, šale i smiješne priče.

6. Ljubav

U predškolskom periodu ljubav djeteta se produbljuje i postaje trajna. Dijete je u ovom periodu u svojim osjećajima manje egocentrično, a razvija se i privrženost za prijatelja ili prijateljicu.

Dječja ljubav se javlja prema osobama koje ga čine sretnim i zadovoljnim. Prvenstveno, dječja ljubav je vezana za majku, odnosno osobu koja najviše brine o djetetu. Ali, djetetova ljubav nije samo usmjerena prema roditeljima i prijateljima, već je usmjerena i prema stvarima i životinjama.

Djetetu ju iznimno važno iskazivanje ljubavi, u obliku verbalnih iskazivanja i maženja, te kvalitetnog posvećenog vremena.
Ono svoju ljubav prema nekome iskazuje grljenjem i ljubljenjem, a često i imitiranjem te osobe.

Najdublja emocionalna potreba djeteta jest ona za bezuvjetnom roditeljskom ljubavlju. To je potpuna ljubav kojom dijete prihvaćamo i potvrđujemo onakvim kakvo jest, a ne zbog onoga što radi.

7. Ljubomora

Ljubomora je vrlo česta emocija kod djece predškolskog uzrasta. Ona predstavlja i poseban vid ljutnje. Ljubomoru obično izazivaju roditelji, braća ili sestre, a u predškolskom periodu i prijatelji.

Prvi znakovi ljubomore mogu se javiti u dobi od 18 mjeseci, mada se ljubomora češće ispoljava između 2 i 5 godine.
Kao i ostale emotivne reakcije, tako se i ljubomora mijenja s uzrastom djeteta. Svoj vrhunac dostiže između 3 i 4 godine.

Svako dijete na sebi svojstven način pokazuje ljubomoru i sve te reakcije su nesvjesne. Zato roditelji trebaju biti pažljivi i izbjegavati situacije koje dovode do ove emocije.

Zanimljivost vezana uz ovu emociju je da se ona razlikuje po spolu. Dokazano je da su ženska djeca češće ljubomorna nego muška.

Ne postoje kratkoročna rješenja i propisani recepti za rad s dječjim emocijama

Premda postoje razne kreativne tehnike rada s emocijama, važno je znati da dijete u svakom dijelu dana, u svakoj situaciji i svakom odnosu pokazuje svoje emocije otvoreno. Ono što djetetu treba, jest osoba koja je znatiželjna i zainteresirana za njegov unutarnji svijet, koja je spremna podijeliti svoje vlastite doživljaje i očekivanja s djetetom i pritom jasno postaviti granice dopuštenog ponašanja.

Kvalitetni poticaji mogu biti razne priče za djecu koje obrađuju emocionalne situacije, raznovrsne likovne, glazbene i dramske radionice koje omogućuju djeci otpuštanje osjećaja te vesele tjelesne aktivnosti koje djeci omogućuju oslobađanje od nakupljene napetosti.</sup>