Odgajanje djece je više umjetnost nego znanost. I spremno ću priznati da pritom i griješim, ali to me ne sprječava da uvijek iznova pokušavam bolje...

Je li, primjerice švedski, krajnje tolerantan način odgoja, iznjedrio generacije razmaženih i hirovitih, a zapravo zbunjenih mališana, zaključite sami čitajući članak majke i novinarke Judith Woods.

Za uvod, tek nekoliko riječi o švedskom modelu odgoja i obrazovanja. Švedska je na vrhu ljestvice zemalja po pitanju sigurnosti, zdravlja i materijalne sigurnosti djece i mladih, a njihov je pristup odgoju krajnje liberalan i suprotan tradicionalnom, autoritativnom odgoju. Švedska je prva zemlja u svijetu koja je početkom '80-tih zabranila fizičko kažnjavanje djece, a još
1955. godine uvodi obavezno seksualno obrazovanje u školama. Švedske obitelji i institucije se aktivno bore protiv stereotipa u društvu i inzistiraju na slobodi mišljenja i djelovanja djece, prema kojoj se odnose prijateljski, s poštovanjem i uvažavanjem. Lijepo. No, ima li ova medalja i svoju drugu stranu?


"Moja petogodišnjakinja je bijesna jer sam je omela. Povrijedila sam njezina ljudska prava, blago joj sugerirajući da ugasi TV i odjene se. Vidim da joj se čelo naoblačilo, oči suzile, a usne napućile u sveopćem nezadovoljstvu, pa mi kroz zube bijesno govori ono čega se prvog dosjetila: Ti više nisi moja prijateljica! Odgovaram joj: Prvenstveno sam ti majka, kćeri. Prijatelji ne peru tvoje čarape, ne kupuju ti zimski kaput i ne pomažu ti oprati zube. A sada se, molim te, brzo odjeni ukoliko ne želiš manje ugodan razgovor.

Istinska ljubav? Da, i ništa više niti manje od toga. Moj, za skandinavske prilike, još uvijek staromodan odgoj, uskoro bi se mogao vratiti i u njihovo podneblje. Zemlje koje su se oduvijek smatrale prosvijećenima, počinju preispitivati svoj model po kojemu djeca imaju pravo činiti što žele i kad žele. Najčitaniji švedski akademici zaključuju da krajnje popustljivo roditeljstvo stvara generacije arogantnih mladih ljudi, bez socijalne empatije i osobne stabilnosti, koji izvan sigurnosti apsolutne tolerancije, postaju razočarani u život.

- Reći "ne" djetetu, nije isto što i tući dijete. Roditelji se trebaju ponašati kao roditelji, a ne kao prijatelji! - riječi su Davida Eberharda, švedskog psihijatra i oca šestero djece, koji je autor knjige "Kako su djeca došla na vlast". Dr. Eberhard smatra da djecu treba pripremiti na život odrasle osobe na način da ih se uči kako se trebaju ponašati, a ne ih tretirati kao prinčeve i princeze.

U Švedskoj se smatra da je svaki oblik intervencije mimo volje djeteta, svojevrsno maltretiranje te da bi roditelji trebali pregovarati, a ne kažnjavati. To je krivo shvaćen pojam roditeljstva, naglašava Eberhard. Hijerarhija unutar obitelji je odbačena da bi se djeci moglo pristupati kao odraslim ljudima. Eberhard svoje stavove pokrijepljuje činjenicama o drastičnom padu discipline i ocjena u školama te zabrinjavajućem porastu depresije i suicida kod mladih. Frank Furedi, profesor sociologije, nadodaje; Strah roditelja od discipliniranja djece, otvara pitanje što će se s tom djecom događati u njihovoj odrasloj dobi. Njihova očekivanja su previsoka za realnost koja traži prilagođavanje, izdržljivost i odgovornost.

Pregovaranje je poželjno u svijetu odraslih, ali teško izvediv način komunikacije roditelja s umornim djetetom ili u drugim ekstremnim okolnostima. Dozvoliti djetetu da npr. samo određuje svoje vrijeme za spavanje ili donosi odluke koje se tiču cijele obitelji, je u najmanju ruku - neodgovorno.

Većina roditelja će se u ovoj zbrci naći negdje u sredini, jer odgajanje djece je više umjetnost nego znanost. I spremno će priznati da pritom i griješe. Nisam sigurna griješim li zapravo većinu vremena, ali to me ne sprječava da uvijek iznova pokušavam bolje. Svojoj kćeri ne mogu biti samo prijatelj već nešto mnogo više i trajnije od toga. Čvrstoća i pravednost ne moraju biti u suprotnosti sa zabavom, samo pitajte Mary Poppins ili gospođu Doubtfire."


Više:

"Ne" može značiti ljubav

Kakav ste tip roditelja