Suosjećamo s drugima dok gledamo ili čitamo priloge o nevoljama puno gorim od situacija u kojima se sami nalazimo i da, shvaćamo da bismo nešto mogli i trebali napraviti, ali već sat vremena nakon priloga, okrećemo se vlastitim preokupacijama.

Zašto je tako? Znači li to da nismo dovoljno dobri? Tko su ljudi koji nesebično pomažu i ne očekuju ništa zauzvrat, pomažu anonimno jer im nije potrebna niti zahvala? Oni su zasigurno vrlo sretni ljudi.

Altruizam definiramo kao naklonost i težnju dobrobiti drugih bez očekivanja vlastite koristi, što se smatra vrlinom u većini kultura i središnja je misao mnogih religija.

Da bi čovjek mogao nesebično davati, najprije mora preispitati vlastita razmišljanja o sreći. Što je za nas sreća? Mislimo li da nam treba više ili smo zadovoljni onim što imamo? Mnogi sreću vide kao dobitak - bilo da je to sretan brak, novac ili nešto treće.

Istraživanja pokazuju da to doista pridonosi sreći, no samo deset posto, što znači da osjećaj sreće ovisi o nama samima. Pomaganje i davanje nas uči da budemo zahvalni na onome što imamo. Na taj način više cijenimo pozitivne stvari u svom životu i ne uzimamo zdravo za gotovo ono što imamo. To smanjuje osjećaj nezadovoljstva zbog onog što nemamo. Trajnu sreću čini naše ponašanje i razmišljanje, svjesnost i zahvalnost. Sreća nije krajnji cilj nego proces koji pridonosi kvaliteti života.


Pomaganje drugima može biti izravan put ka sreći. Ono otvara nove poglede na svijet oko nas. Dobri odnosi i veze s drugim ljudima, važni su za stabilno psihičko stanje. Ljudi koji volontiraju ili na razne načine pomažu drugima, istovremeno nadograđuju svoju osobnost. I pored brojnih pozitivnih učinaka koje pomaganje ima na našu psihu, znanstvenici su bili iznenađeni kad su otkrili da pomaganje znatno poboljšava i fizičko zdravlje.

Većina nas zapravo gotovo svakodnevno pomaže drugim ljudima. Prepuštamo sjedalo u tramvaju starijoj osobi, na ulici prolazniku ljubazno pokažemo put, ponudimo prijatelju pomoć. Je li to dovoljno? Odgovor na to pitanje svatko mora pronaći u sebi, kroz svoje poimanje vlastitih mogućnosti i potrebu koju osjeća.

Već samo razmišljanje o tome možemo li nešto promijeniti i pomoći drugome, koraci su na putu da to i ostvarimo. Blagdani su idealno vrijeme u kojemu možemo pomoći nekome u našoj blizini ili kilometrima udaljenom, to je posve nevažno. Paket s namirnicama, blagdanskim kolačima, voćem, toplom odjećom, igračkama ili slikovnicama, pismo podrške, svoje vrijeme... nešto od toga je u okvirima mogućnosti većine ljudi.

Pomaganje i djeca

"Djeca već u vrlo ranom dobu mogu spoznati radost pomaganja drugima. Čak i dvogodišnje dijete može nam pripomoći kada izrađujemo medvjediće koje ćemo pokloniti", kaže Deborah Spaide, osnivačica Kids Care i Family Cares, dobrovoljnih organizacija u Washingtonu.

Ohrabrujući ih da pomažu drugima, kod svoje djece možemo stvoriti osnovne preduvjete za buduću sreću - osjećaj vrijednosti i ponosa. Pružimo im priliku da učine nešto za druge – npr. mogu pokloniti svoje stare igračke Domu za nezbrinutu djecu i napisati pismo malim prijateljima. Djeci treba omogućiti i posjet takvoj ustanovi kako bi sami vidjeli tko dobiva njihove poklone.
Sve to će im približiti koncept razmišljanja o tuđim potrebama i nesebičnog pomaganja.

Gdje pronaći potrebite?

Dovoljno je raspitati se u obližnjoj župi (bolnici, Domu za nezbrinutu djecu, Domu za starije i nemoćne), naći se ispred pučke kuhinje, prelistati novine, svrnuti pogled s prozora prema kvartovskim kontejnerima. Pa i oni prosjaci koje, pomalo sumnjičavo, svakodnevno gledamo na istom mjestu... Bili "Prosjaci i sinovi" ili ne, bismo li se mijenjali s njima? Ovog Božića, mi možemo biti nečiji anđeo...
{lofimg src="/images/slike/pomaganje_drugima_clanak-rotius.jpg"}