Dozvolite mi da ovo kažem naglas:

Nalazim se u periodu života u kojem mi je svaka kost u tijelu stalno umorna. Raščupan sam, jedva gledam i samo želim izdržati do kraja dana.

Imam tri sina, mlađa od 5 godina. Ne žalim se. U stvari, možda malo, iako znam da postoje ljudi koji bi dali sve na svijetu za kuću punu smijeha i zbrke. Ja sam bio ta osoba godinama i godinama; želja za djetetom i bol jer to nismo mogli ostvariti, bili su naša konstanta. Sjećam se kako sam dozvoljavao nadi da me cijelog obuzme, a onda gledao kako se ta nada ruši, i tako iz mjeseca u mjesec, sedam godina. Ali, o tome drugi put.

Sada su u mojem životu tri dječaka mlađa od 5 godina. Bezbroj je trenutaka u kojima su oni fantastični, kao prošli tjedan, kad je Isaac rekao mojoj šogorici: "Mojem tati svuda raste kosa!". Ili kad je Elijah stavio zelenu krpu na bradu i ponosno izjavio "Tata! Imam bradu kao i ti!" Ili kad se Ben iskrade ujutro prije druge dvojice, nasmiješi mi se, i kaže: "Vrijeme je za tatu i Bena."

Ali, mnogo je trenutaka i kad uopće nemam ideju kako ću izgurati dan, dok ne odu na spavanje. Stalni zahtjevi, potrebe i natezanja su kao škripanje po školskoj ploči.

Jedno od moje djece će sigurno biti sljedeći Steve Jobs (osnivač tvrtke Apple Computer). Sad stvarno suosjećam s njegovim roditeljima. Mali ima preciznu viziju onoga što želi – samo to i nikako drugačije. Ponekad je to način na koji njegov tanjur treba biti centriran, ili kako trebaju stajati njegove čarape, ili kako točno treba izgledati slika ružičastog delfina – "sa hrabrim očima, ne tužnim očima, tata!" On je ko laserska zraka i nije zadovoljan dok sve nije potpuno u redu.

Moram priznati da me ponekad njegovo izvoljevanje tjera da se sakrijem u smočnicu. I neću priznati, niti poreći da, dok sam tamo, kompulzivno jedem čips i/ili čokoladu za kuhanje.

Ima ljudi koji mi govore: "Trebaš uživati u svakom trenutku! Djeca tako brzo rastu!"

Ja se obično nasmiješim, ali iznutra ih potajno želim malo držati ispod vode. Samo jednu minuticu ili malo više. Samo dok se malo ne uspaniče.

Ako imate prijatelje s malom djecom – naročito ako su vaša djeca sada tinejdžeri ili su odrasla – molim vas, zakunite se da im to više nikada nećete reći. Ne zato što to nije istina, već zato što stvarno, ali stvarno, ne pomaže.

Znamo da je točno da djeca brzo odrastu. Ali, osjećaj da moram uživati u svakom trenutku baš i nije neki poklon, izgleda kao još jedna stvar koju je nemoguće napraviti, a lista je ionako predugačka. Nije svaki trenutak roditeljstva uživanje. Nije bio za vas, a nije ni za mene. Vi ste to samo očigledno zaboravili. To vam mogu oprostiti. Ali ako mi još jednom kažete da uživam u svakom trenutku, prekidam s vama!

Ako ste roditelj male djece, znate da postoje trenuci nevjerojatne sreće i ne možete vjerovati da vam je uopće pružena mogućnost da budete s tim malim ljudima. Ali, pristajem biti onaj koji će naglas reći i ovo:

Niste grozan roditelj ako ne možete osmisliti način kako da vaše dijete jede zdravo kao i dijete vaše prijateljice. Ona valjda koristi neki sumnjiv način hipnoze.

Niste grozan roditelj ako ponekad vičete na djecu. Imate male diktatore koji žive s vama u kući. Kad bi netko drugi tako razgovarao sa vama, strpali bi ga u zatvor.

Niste grozan roditelj ako ne možete smisliti kako im na miran način i u realnom vremenu odrediti odgovarajuće posljedice za svaki čin terorizma koji oni tako kreativno provode.

Niste grozan roditelj ako biste radije bili na poslu.

Niste grozan roditelj ako ne možete dočekati da odu u krevet.

Niste grozan roditelj ako zbog njihove buke ponekad poželite bez najave odletjeti prvim avionom.

Niste grozan roditelj.

Vi ste samo stvaran roditelj s granicama. Ne možete postići baš sve. Svi moramo priznati da smo zasićeni informacijama o roditeljstvu i da imamo vrlo visoke standarde, u kojima osjećamo nevjerojatnu krivnju ako djecu nahranimo nekom brzom hranom i pustimo ih da ujutro gledaju TV.

Pa, možda je vrijeme da prestanemo čitati baš sve što nam se servira, tekstove koji nam govore kako odgojiti budućeg predsjednika koji je znao čitati s tri godine i koji i kuha, a ne samo jede, svoje povrće. Možda je vrijeme da budemo roditelj koji kaže "oprosti" kad viče. Koji djelima pokazuje što znači posvetiti vrijeme i sebi. Koji nastoji biti što bolja verzija sebe, a ne samo idealan roditelj.

Zato, idući put kad vidite prijatelje s malom djecom, s izgubljenim izrazom lica, naručite im pizzu i navečer im je pošaljite na kućnu adresu. Pričuvajte im klince na par sati, da mogu malo biti sami i podružiti se kad nisu toliko umorni... Stavite im ruku na rame, pogledajte ih u oči, i recite im da rade dobar posao. Samo se nemojte uplašiti ako počnu nekontrolirano plakati. Većinu vremena se osjećamo kao da krpamo sve što radimo i mislimo da će nam djeca odrasti u neke grozne ljude koji će nas mrziti i nikada neće htjeti biti s nama kad odrastu.

Svaka kost vam je umorna. Nisam siguran kad će biti bolje. Danas će možda biti dobar dan ili će možda biti dan u kojem ćete se izgubiti u mjeri koja će iznenaditi i vas same.

Udahnite. Izdahnite.

Niste sami.