Djeca ponekad ne osjećaju žaljenje za stvari za koje mi mislimo da je potrebna isprika. Kad im i bude žao, mnogima je teško izgovoriti riječ "oprosti". Neka djeca će tu riječ brzo i lako izgovoriti, kako bi ugodila odraslima i nastavila igru. To nije isprika, jer djeca trebaju razumjeti zbog čega je isprika bila potrebna. Naučiti djecu kako da se ispričaju i pokušaju iskupiti za loše ponašanje je proces koji zahtijeva puno strpljenja, a uvijek u obzir treba uzeti djetetovu dob. Dvogodišnjaci još uvijek ne mogu pojmiti ispriku iako je mogu izgovoriti, ali četverogodišnjaci već donekle mogu.

Kad djeca uče kako se ispričati, ujedno uče kako razumjeti osjećaje drugih i kako preuzeti odgovornost za svoje postupke. Pritom usvajaju brojne socijalne vještine.

Kako se ispričati

Naučiti djecu kako se ispričati nije jednostavan zadak za roditelje. Dijete prije isprike mora shvatiti da je učinilo nešto pogrešno. Taj koncept se počinje razvijati između djetetove četvrte i šeste godine. Predškolcima se sve vrti oko njih samih, pa im je teško spoznati što je ispravno, a što pogrešno. U toj dobi odrasli trebaju ukazati djetetu kad je potrebna isprika.

Kod dvogodišnjaka i nešto mlađe djece se treba fokusirati na uvođenje i provođenje pravila. Zbog ranog usvajanja pravila ponašanja, kasnije neće biti toliko potrebe za isprikama. Dvogodišnjaka možete naučiti da kao papigica ponavlja riječ "oprosti", ali takva isprika ne znači gotovo ništa.

Između treće i pete godine, djetetu možete objasniti zbog čega je potrebno reći "oprosti", ali objašnjenje treba biti kratko i jednostavno. Možete reći npr.; "Oprosti kažemo kad smo učinili nešto što drugoga boli ili smeta." Niti u ovoj dobi se djeca ne mogu staviti u poziciju druge osobe, stoga im je potrebna pomoć odraslih. Suosjećanje možete potaknuti na način da djetetu ukažete na konkretnu posljedicu njegovog ponašanja; "Pogledaj, Ivana sada plače. Što misliš, kako se osjeća? Kako bi se ti osjećao?"

Važan dio isprike je i put ka pomirenju - ako je Marko gurnuo Ivanu, prije isprike bi trebao pitati prijateljicu je li dobro, pomoći joj, a potom se ispričati.

Isprike ne znače puno ukoliko se općenito ponašanje ne promijeni, stoga dijete podsjećajte na pravila; "U našoj obitelji ne koristimo ružne riječi.", a potom bez previše kritiziranja porazgovarajte s djetetom kako biste saznali o čemu se radi. Ponekad dijete samo ponavlja ono što je čulo, ponekad prkosi i testira granice, a ponekad pokušava privući vašu pozornost. Uvijek ohrabrite dijete da izrazi kako se osjeća i zašto je uznemireno, a potom mu objasnite da se radi takvog ponašanja drugi ljudi osjećaju loše i da postoje puno bolji načini da izrazi svoje želje.

Sa oko 6 godina, djeca bolje razumiju što je u redu, a što nije i imaju veću sposobnost razumjeti kako se drugi osjećaju. To ne znači da je šestogodišnjaku lako reći "oprosti". Oni ponekad ne žele priznati svoje pogreške iz straha što će drugi misliti o njima.

Reagirajući mirno i pozitivno, ohrabriti ćete dijete da bude iskreno i prizna pogrešku ili loše ponašanje: "Nije u redu to što si učinio, ali bio si hrabar, priznao si, i ja to cijenim."


Kako roditelji mogu pomoći

Ostanite neutralni ako ne znate tko duguje ispriku. Objasnite djetetu da ne znači da je uvijek na njega red za ispriku. Ali kod situacija poput razbijenog prozora, svako dijete može reći; "Žao mi je što se to dogodilo".

Ispričati se zajedno s djetetom je još jedna opcija. Često pomaže sljedeće; "Dođi, skupa ćemo se ispričati." Neka djeca imaju potrebu malo se ispuhati ili malo razmisliti prije isprike.

Potičite, ali nemojte tjerati dijete da se ispriča. To će samo pogoršati situaciju i nitko se neće osjećati bolje pod takvim okolnostima. Besmisleno je ako dijete kroz ispriku ne uči još nešto.

Uvijek pokušajte u takvim situacijama ostati smireni. Budite primjer. Nemojte reći; "Ispričaj se odmah ili ćeš biti u nevolji!" Pokušajte sa; "Kad pronađeš način da se tvoj prijatelj osjeća bolje, možete se nastaviti igrati."

Ako to situacija dopušta, možete se ispričati u ime svojeg djeteta, ako je ono previše uzrujano ili se jednostavno ne želi ispričati. Dati ćete dobar primjer svojem djetetu i olakšati nelagodu drugom djetetu. Tom djetetu možete reći; "Žao mi je što se to dogodilo. Marko i ja ćemo o tome razgovarati kod kuće." Kasnije to svakako riješite sa svojim djetetom.

Pripazite ako primjetite da dijete riječ "oprosti" koristi kao laki izlaz iz problema. Čim osjeti da je napravilo nešto loše, uzvikuje "oprosti" i očekuje da će nakon toga biti sve u redu. Ako se to događa, to znači da dijete nije naučilo ništa osim te riječi. Istaknite da isprika pomaže samo ako je iskrena, a to znači da drugi put treba drugačije postupiti.

Nešto starijem djetetu objasnite da je i prihvaćanje isprike važno koliko i davanje iste. Dijete kojem se netko ispričava bi trebalo odgovorom dati do znanja da je isprika prihvaćena, npr.; "U redu je" ili "Prihvaćam ispriku".
Pomozite djetetu da shvati kako je jednom kad se netko ispriča, a druga strana to prihvati, slučaj završen i nakon toga nema predbacivanja.

Ispričajte se djetetu

Kada svojem djetetu kažete da vam je žao, učite ga da isprike ne vrijede samo za djecu, da svi griješe te ono najvažnije, dijete će putem vlastitog iskustva spoznati smisao isprike. To će ojačati vaš odnos i pomoći djetetu da lakše i otvorenije razgovara o svojim osjećajima.