On će zalupiti vratima dok beba spava.

Kad beba plače, on će vas pitati što nije u redu (kao da se podrazumijeva da vi to znate, ali jednostavno ne želite učiniti ništa po tom pitanju).

On će krenuti prematati dijete i zvati vas iz druge sobe da mu donesete pelene (koje stoje odmah pokraj).

Ponekad, imati posla s njim, ostavlja dojam kao da imate još jedno dijete u kući.

Postoji li rješenje? Kako majke mogu uključiti svojeg partnera u dnevni raspored i pritom sačuvati zdravi razum? Nije lako, ali je izvedivo.

Faza medenog mjeseca

Prvi tjedan, kada smo doveli našu djevojčicu kući, moj muž bi se pojavljivao (kao da je iskakao iz kutije) čim bi je čuo da plače usred noći.

A nakon tih prvih sedam dana? Spavao je kao klada.

Prijelaz s ponosnog sudjelovanja do dozivanja mojeg imena kad bi se malena pokakala, bio mi je poziv na buđenje.

Što se promijenilo? Zar se uzbuđenje zbog dolaska bebe tako brzo istrošilo? Zar je medeni mjesec već gotov?

Ne, mislim da odgovor leži puno dublje. Kako djeca rastu, njihove potrebe se mijenjaju. Ono što je nekad bilo relativno jednostavno, postaje sve složenije, a neki se muškarci ne znaju s time nositi. Umjesto da se suoče sa strahom od neuspjeha, oni se "odjavljuju" uz ispriku da "nisu mama".

"Odlično ti ide!"

Jedna od najboljih stvari za borbu protiv muške "nesnalažljivosti" je pozitivna podrška i afirmativne riječi. Što ljudi imaju bolje mišljenje o svojim mogućnostima, to će biti opušteniji i radije se primiti posla.

Neki dan sam hranila našu kćer pire krumpirom po prvi put, kad je moj suprug došao s posla.

Nakon što sam mu dala žličicu da je nastavi hraniti, vidjela sam da je tome pristupio posve prirodno pa sam mu to i rekla. Bio je iznenađen i sretan. Nepotrebno je reći da je ohrabreno nastavio s hranjenjem.

Pozitivne afirmacije su pozivnica za naše partnere da budu više uključeni. Prigovaranja su pozivnice za odustajanje.

Tako je to...

Moram reći, kao nova mama, da je prilično teško imati nehajnog partnera. Mi se zaista želimo dokazati same sebi (i svima ostalima), ne samo da možemo nešto učiniti, već da to činimo spretno i sa stilom. Tada, naravno, besane noći, žudnja za tušem i glamour usirenog mlijeka, uzimaju svoj danak.

Jedna moja poznanica, čiji je muž vatrogasac, kaže: "Nisam ni sanjala da će nakon jednog mojeg putovanja, moj suprug shvatiti koliki je posao brinuti o malom djetetu. Kad sam se vratila, bio je na rubu snaga (i suza). Tek sad razumije koliko vremena i truda je potrebno da bi sve bilo u redu, i osjećam da me puno više cijeni. Rekao mi je; "Draže mi je odlaziti na posao."

Dakle, još jedan sjajan način za osvješćivanje partnera jest ostaviti ga samog s malim djetetom makar na nekoliko sati i vidjeti kako će to podnijeti. Ionako svaka mama zavrijeđuje dugu, opuštajuću masažu.

Velike su šanse da će nakon toga vaš partner više suosjećati s vama i biti spreman pomoći. Potrebno je iskusiti barem dio tog 24-satnog posla bez prava na pauzu i bez plaće.

Budimo realni...

Neće ići lako. No, pozitivna komunikacija, ma samo započinjanje razgovora bez tenzija (uf), najbolje potiču ravnopravno roditeljstvo. Put može biti dug i neravan, ali vrijedi cilja. Stvarno vrijedi.