Je li moguće da je osjećaj sreće urođen, baš kao i predodređenost za suprotne emocije i raspoloženje?

Roditelji dvoje ili više djece će potvrditi da su njihova djeca, neovisno o istom odgoju i njezi - drugačijeg senzibiliteta. Jedno dijete može biti veselo, otvoreno i razigrano, a drugo povučeno, neraspoloženo i zabrinuto. Po tom će se principu neka djeca smijati nakon pada sa stolice, dok će druga neutješno jecati jer su zagazili u lokvu vode.

Iz tih se razloga javilo pitanje, je li sreća urođena?

Neki znanstvenici i roditelji smatraju da je. No, bez obzira na to gdje se na skali sreće nalazi dijete, iznimno je važno  obraćati pozornost na njegov temperament, jer je on smjernica za odgoj i način ophođenja prema djetetu. Ukoliko roditelji znaju prepoznati potrebe svojeg djeteta, ono će zasigurno odrasti u zadovoljnu i ispunjenu osobu.

Neuroznanstvenica Lise Eliot, autorica knjige "Što se događa? Kako se mozak i um razvijaju u prvih pet godina života", smatra da je sreća stvar raspoloženja, a ne urođena osobina. Ipak, naglašava da određeni aspekti temperamenta (optimizam, pesimizam, sramežljivost, otvorenost) imaju značajnu ulogu u tome koliko će dijete postati sretno. Znanstvenici nisu pronašli "gen sreće", ali istraživanja pokazuju da je temperament djeteta, kao osnovni emocionalni i socijalni stil, dio njegovog uma.

Znači li to da će osjetljiv i povučen predškolac postati nesretan i depresivan adolescent ili odrasla osoba? Ne, smatra Eliot. Razvoj u djetinjstvu je kombinacija karaktera i odgoja. Iako je temperament urođen, to ne znači da je trajan. On se modificira iskustvom i postaje ono što nazivamo osobnost. Ukoliko prihvatimo ono što je djetetu urođeno, prema tome se odnosimo s pažnjom i obogaćujemo ga sretnim iskustvima, ono će razviti sretnu osobnost.

Na osobnost djeluje aktivnost prednjih režnjeva mozga, gdje se određuje izvor pozitivnih i negativnih emocija. Pozitivne emocije potaknute su aktivnošću lijevog frontalnog korteksa, a negativne desnog. Stoga se smatra da je raspoloženim i optimističnim ljudima aktivniji lijevi frontalni režanj.

Dobra vijest vezana uz osjećaj sreće kod djece je da ravnoteža između spomenuta dva režnja mozga nije nepromjenjiva. Ona se oblikuje prema iskustvima djeteta, a najvažnija su iskustva koja ima s roditeljima. Ovaj dio mozga se razvija najmanje do adolescentskog doba, što roditeljima pruža dovoljno vremena u kojemu mogu pomoći svojem djetetu da izgradi zdrave stavove i sretnu osobnost.