Svemir. Beskrajno prostranstvo koje nas okružuje. Nedokučivo, isprepleteno tragovima svjetlosti, skrivenim tajanstvima i svevremenskom divotom. Mjesto gdje se susreću zvijezde, daleki snovi i dobre želje.

Upravo tamo najradije pošaljemo na putovanje i svoju ljubav, u nadi da neće nikada stići do samoga kraja i da će, zauvijek lebdeći, ostati istinska i snažna, baš kao što je bila od samog početka.

Često se, kao i mnogi od vas, nađem sa svojom djecom u posebnim trenucima nježnosti, koristeći najljepše riječi kako bih što zornije dočarala veličinu i postojanost naše ljubavi. Tako se ona iz veličine mora pretvara u ocean, s krovova kuća skače visoko na najviše tornjeve, penje se nebu pod oblake, a ponekad i avionom krene na put oko svijeta i to u bezbroj krugova...

Katkad je pak dovoljno reći; obožavam te, i tada znaju da su te dvije riječi nadišle sva mora i oceane, sve vrhove i oblake. A najzanimljivije u svemu su zapravo reakcije i odgovori djece, malenih bića prepunih ljubavi, u želji da i oni iskažu svoje osjećaje.

Tako je i moja četverogodišnjakinja ubrzo shvatila što joj poručujem i vrlo vješto počela primjenjivati značenje svemira. Na moje riječi kako je volim do svemira i natrag, nježno mi je odgovorila: "I ja tebe volim mama, do svemira i nema natrag!" I bila je u pravu. Nema natrag. 

Ljubavi treba prostora da bi se širila, da bi rasla, jer samo tako se može istinski voljeti. Bez ograničenja. Bezuvjetno. Trajno. U suprotnom, značilo bi da je ljubav mjerljiva, što ona nikako nije. Niti otkucajima srca, niti udisajima i izdisajima, kao ni ničim drugim.

Negdje u tom beskrajnom prostoru gdje plove planete, komete, sateliti i zvijezde, ima mjesta i za ljubav, nevjerojatnu i vječnu. Daleko, iz nebeskih prostranstava, ona nas obavija.

I nema natrag!