MAMA ZMAJICA
Možda ste se jednom zapitali odakle vučem toliku pozitivu u svom pisanju. Imam li ja neke brige i probleme koji mi ne daju spavati? Nisu li i moja djeca ponekad neizdrživo razigrana, ili je u mojem svijetu sve bajka?
Naprotiv. Jednako sam iscrpljen roditelj baš kao i svi drugi. Muče me iste sumnje i strahovi koji muče svaku majku. U nedoumicama sam svakodnevno i na bezbroj načina preispitujem svaku svoju odluku, i sve moguće i nemoguće posljedice donošenja iste. Nedostaje mi vremena za sve što bih htjela napraviti sa svojom djecom i za njih ili možda za sebe. Nedostaje mi sna.
Ali, s druge strane, kad bolje pogledam, imam snage za sve obaveze i dužnosti jer je dobivam preko malenih dječjih ruku koje me čvrsto prime i povuku svaki puta kad bih pomislila da više ne mogu. Motivirana sam za nove izazove, jer me moji maleni pokretači uvijek tjeraju naprijed zaokupljeni novim otkrićima. A vrijeme, ono smo okrenuli na našu stranu uživajući u svakom trenutku kojeg provedemo zajedno.
U dane kada me blagi umor svlada, kada pomislim da sam preslaba, moja me djeca jednom riječju osnaže. Pri samom spomenu da sam mama, sjetim se kolika je, u stvari, u meni snaga. I tada postajem u najpozitivnijem smislu mama-zmajica. Na svojim leđima mogu podnijeti neopisivo težak teret, mogu se dići, vinuti u zrak, pasti i ponovno se dići bez da itko uvidi moju slabost ili bol. Zahvaljujući svojim nevidljivim krilima mogu letjeti snovima, živjeti među oblacima i rastjerivati mrkle sjene i strahove. Rukama mogu dohvatiti zvijezde, bombone s najviše police ili možda neki balon pun najljepših želja. Mogu hodati po najgorim stazama, koračati najtrnovitijim putevima bez jauka, bez suza, samo da utrem put nježnim malim tabanima. I tada me obuzme onaj osjećaj neke neustrašive i svemoguće sile koja me drži upravo takvom u očima moje djece, koja me drži duboko u njihovim srcima i njihovim razigranim mislima. Sile, koja me budnom i spremnom uvijek drži blizu površine svega što njihove živote čini bajkovitima.
Neke pisane i animirane priče nam poručuju da i u najstrašnijim likovima iz bajki može biti dobrote i nečeg lijepog. Iako se nas majke, u današnje vrijeme, zbog silnih obaveza ne može uloviti "ni za rep ni za glavu", uz svoje mnogobrojne karakteristike pridodale smo si i malu dozu neustrašivosti, tek tako, da možemo ponekad i zaurlati ako nam se ovaj svijet učini nepravednim.
Naprotiv. Jednako sam iscrpljen roditelj baš kao i svi drugi. Muče me iste sumnje i strahovi koji muče svaku majku. U nedoumicama sam svakodnevno i na bezbroj načina preispitujem svaku svoju odluku, i sve moguće i nemoguće posljedice donošenja iste. Nedostaje mi vremena za sve što bih htjela napraviti sa svojom djecom i za njih ili možda za sebe. Nedostaje mi sna.
Ali, s druge strane, kad bolje pogledam, imam snage za sve obaveze i dužnosti jer je dobivam preko malenih dječjih ruku koje me čvrsto prime i povuku svaki puta kad bih pomislila da više ne mogu. Motivirana sam za nove izazove, jer me moji maleni pokretači uvijek tjeraju naprijed zaokupljeni novim otkrićima. A vrijeme, ono smo okrenuli na našu stranu uživajući u svakom trenutku kojeg provedemo zajedno.
U dane kada me blagi umor svlada, kada pomislim da sam preslaba, moja me djeca jednom riječju osnaže. Pri samom spomenu da sam mama, sjetim se kolika je, u stvari, u meni snaga. I tada postajem u najpozitivnijem smislu mama-zmajica. Na svojim leđima mogu podnijeti neopisivo težak teret, mogu se dići, vinuti u zrak, pasti i ponovno se dići bez da itko uvidi moju slabost ili bol. Zahvaljujući svojim nevidljivim krilima mogu letjeti snovima, živjeti među oblacima i rastjerivati mrkle sjene i strahove. Rukama mogu dohvatiti zvijezde, bombone s najviše police ili možda neki balon pun najljepših želja. Mogu hodati po najgorim stazama, koračati najtrnovitijim putevima bez jauka, bez suza, samo da utrem put nježnim malim tabanima. I tada me obuzme onaj osjećaj neke neustrašive i svemoguće sile koja me drži upravo takvom u očima moje djece, koja me drži duboko u njihovim srcima i njihovim razigranim mislima. Sile, koja me budnom i spremnom uvijek drži blizu površine svega što njihove živote čini bajkovitima.
Neke pisane i animirane priče nam poručuju da i u najstrašnijim likovima iz bajki može biti dobrote i nečeg lijepog. Iako se nas majke, u današnje vrijeme, zbog silnih obaveza ne može uloviti "ni za rep ni za glavu", uz svoje mnogobrojne karakteristike pridodale smo si i malu dozu neustrašivosti, tek tako, da možemo ponekad i zaurlati ako nam se ovaj svijet učini nepravednim.
Jelena Sekovanić
