SLUŠAŠ LI ME?
Dobro se sjećam savjeta svojih roditelja koje su mi uvijek brižno i promišljeno davali savjete, kako bi me naveli na pravi put i naučili me nositi se u životu sa svim dobrim i onim malo manje dobrim situacijama, a koje se mogu svakome neočekivano desiti.
U zadnje dane nekako mi neprestano u ušima zvoni jedan od mnogobrojnih dobronamjernih savjeta: "Da bi dijete zapamtilo ono važno što mu govoriš, moraš mu to više puta reći. Ponovi mu milijun puta i milijun i prvi put neće biti naodmet."
Tako sam samu sebe ulovila u ulozi papige kako, po već ni sama ne znam koji put, ponavljam iste stvari. Možda me uhvatila zabrinutost da sam neke važne činjenice propustila reći svojim mališanima, pa sad, za svaki slučaj, utvrđujemo gradivo? Ili mi je nešto bacilo bubu u uho, možda neki događaj ili priča, pa ponovno analiziram već rečeno, iz opreza radi, ali do te mjere da im već počinjem lagano ići na živce?
Mislim si, ma neka, bolje da mi ponovimo neke stvari milijun puta, pa će valjda jednom ostati u tim malim glavicama usađene bilo kao oprez, kao alarm ili pak preporuka ili savjet. Ali, unatoč konstantnim uputama i savjetima, čovjek dobije dojam da ga se ne sluša.
- Pa kome ja govorim? Slušaš li ti mene?
I tek što to pomislim, počinjem se sama sebi smijati, jer shvatim da sam te rečenice nebrojeno puta čula od svojih roditelja. Neke smo stvari moj braco i ja od prve zapamtili. Za neke je trebalo vremena, ali ne mogu reći da i te nisu ostale jednako zapamćene.
Baš kad počnem preispitivati je li dobar način na koji im pokušavam reći da je nešto strašno važno, kad počinjem sumnjati u svoju blagost ili pak strogoću objašnjavanja, moji mi maleni dokažu i pokažu da me čuju. Slušaju oni cijelo vrijeme i nije im jasno čemu ponekad tolika drama oko nekih, njima ne tako važnih stvari.
Naučit će s vremenom da svaki roditeljski savjet, koliko god se u datom trenutku čini nevažnim, kad tad se u životu pokaže potrebnim, i hvala Bogu što su ga zapamtili.
Svaki put kad vidim da su uspješno obavili neki zadatak, da su na pravi način reagirali kad se netko našao u nevolji, da su prenošenjem naših savjeta pomogli sebi i drugome, znam da su isti doprijeli do njih.
Ne čuju možda uvijek njihove uši, ali im zato srca stalno slušaju.
Za milijun i prvi put ponovljeni savjet, za milijun i prvi zagrljaj, za milijun i prvi poljubac i smiješak, nek se nađu još toliko puta više.
Neće biti naodmet!
U zadnje dane nekako mi neprestano u ušima zvoni jedan od mnogobrojnih dobronamjernih savjeta: "Da bi dijete zapamtilo ono važno što mu govoriš, moraš mu to više puta reći. Ponovi mu milijun puta i milijun i prvi put neće biti naodmet."
Tako sam samu sebe ulovila u ulozi papige kako, po već ni sama ne znam koji put, ponavljam iste stvari. Možda me uhvatila zabrinutost da sam neke važne činjenice propustila reći svojim mališanima, pa sad, za svaki slučaj, utvrđujemo gradivo? Ili mi je nešto bacilo bubu u uho, možda neki događaj ili priča, pa ponovno analiziram već rečeno, iz opreza radi, ali do te mjere da im već počinjem lagano ići na živce?
Mislim si, ma neka, bolje da mi ponovimo neke stvari milijun puta, pa će valjda jednom ostati u tim malim glavicama usađene bilo kao oprez, kao alarm ili pak preporuka ili savjet. Ali, unatoč konstantnim uputama i savjetima, čovjek dobije dojam da ga se ne sluša.
- Pa kome ja govorim? Slušaš li ti mene?
I tek što to pomislim, počinjem se sama sebi smijati, jer shvatim da sam te rečenice nebrojeno puta čula od svojih roditelja. Neke smo stvari moj braco i ja od prve zapamtili. Za neke je trebalo vremena, ali ne mogu reći da i te nisu ostale jednako zapamćene.
Baš kad počnem preispitivati je li dobar način na koji im pokušavam reći da je nešto strašno važno, kad počinjem sumnjati u svoju blagost ili pak strogoću objašnjavanja, moji mi maleni dokažu i pokažu da me čuju. Slušaju oni cijelo vrijeme i nije im jasno čemu ponekad tolika drama oko nekih, njima ne tako važnih stvari.
Naučit će s vremenom da svaki roditeljski savjet, koliko god se u datom trenutku čini nevažnim, kad tad se u životu pokaže potrebnim, i hvala Bogu što su ga zapamtili.
Svaki put kad vidim da su uspješno obavili neki zadatak, da su na pravi način reagirali kad se netko našao u nevolji, da su prenošenjem naših savjeta pomogli sebi i drugome, znam da su isti doprijeli do njih.
Ne čuju možda uvijek njihove uši, ali im zato srca stalno slušaju.
Za milijun i prvi put ponovljeni savjet, za milijun i prvi zagrljaj, za milijun i prvi poljubac i smiješak, nek se nađu još toliko puta više.
Neće biti naodmet!
Jelena Sekovanić
