Tko čini obitelj? Ili bolje da pitam tko bi trebao činiti obitelj? Odgovor je vrlo jednostavan, iako mu u današnje vrijeme mnogi pokušavaju dati neko drugo značenje raznim teorijama i neuvriježenim pravilima.
Obitelj čine ljudi koje neizmjerno volimo i koji bezuvjetno vole nas.

Kao dijete odrasla sam u sretnoj obitelji, u kojoj mi nikada ništa nije nedostajalo, a pri tome ne mislim samo na materijalno, već prije svega na pažnju, nježnost, sigurnost i općenito svu moguću ljubav koja je malom čovjeku potrebna da lako svlada svakodnevne izazove i da izraste u voljenu osobu koja je naučila voljeti.
Imala sam sreću odrasti uz oba roditelja i mlađeg brata, ali i uz djedove i bake čija je uloga ponekad bila jednako važna kao i roditeljska. Naučili su me mnogočemu dobrome, upozoravali na loše strane života i jednostavno uvijek bili uz mene kada god je trebalo. Iz te ljubavi i slobode da se izrazim kroz ono što najviše volim, rasla je i ljubav prema poeziji, što me, zahvaljujući njihovoj podršci, dovelo do članstva u Varaždinskom književnom društvu, do izdavanja moje tri zbirke pjesama i mnoštva objavljivanih radova u raznim zbornicima i časopisima.

Moje djetinjstvo je bilo kao iz bajke i zahvaljujući tome mogu danas, kao odrasla osoba, još uvijek pisati i stvarati, a kada zatreba, uvući se u svoj svijet mašte i iz njega izvući ono najbolje zbog čega jesmo i što nas drži zajedno te time prekriti probleme i brige koji bi mi okupirali misli. Moja omiljena tema za pisanje oduvijek je bila ljubav, jer upravo to je ono nešto zbog čega živimo, za što živimo i radi čega smo u stanju, ako treba, dati i svoj život.

Danas, kao majka, u potpunosti razumijem što to znači, jer neopisiva je sreća dobiti priliku nositi u sebi jedan malen novi život, osjećati ga kako raste, hraniti ga svojom ljubavlju i naposljetku donijeti ga na ovaj nepredvidljiv svijet.
U trenutku kada ugledamo to maleno nježno čudo, tada shvatimo da u našim srcima imamo još neiscrpljene ljubavi, još divljenja u našim očima i snage u našim rukama da provedemo jedno novo biće kroz život. Dobro je voljeti, još bolje je kada nam je ta ljubav uzvraćena, a najbolje je kada se iz te ljubavi rodi obitelj.

Iako sam osnovala svoju novu obitelj, dosadašnja koju su činili roditelji, brat i baka i djed nije ostala samo u srcima, već smo i fizički ostali blizu jedni drugima. Tako je s vremenom naša obitelj sve više rasla, pa smo sada kad se okupimo za velikim stolom svi stisnuti jedno do drugoga: roditelji do djece, ujak do ujne, nećaci do teta, unuci do djedova i baka. Oni koji više nisu s nama, žive u našim srcima, a na njihova mjesta za stolom sjedaju nove male dušice koje odozgo oni čuvaju za nas.

Tako smo prošli vikend moj suprug i ja okupili nam drage ljude na maloj proslavi povodom naše godišnjice braka, odnosno dana kada smo počeli s osnivanjem naše obitelji. Ne vjerujući da je prošlo već šest godina, s ponosom smo se prisjetili svih proteklih važnih događaja koji su uvelike doprinijeli nastanku naše mlade obitelji. Iz zaljubljenosti rodila se ljubav, a iz te ljubavi naša dva mala anđela, prvo sin a potom i kćer. Svoju malu/veliku obitelj čuvam zaštićenu ljubavlju duboko u svome srcu u kojem je svatko od njih pronašao svoje mjesto. I znate što? Pronašlo bi se i još slobodnih mjesta.

Svaka bi obitelj trebala biti utočište ispunjeno spokojem i nadom, ali se u današnje vrijeme nerijetko desi da se traži utočište, jer u obitelji ne vladaju mir i razumijevanje.
U želji da sve obitelji postanu i ostanu sveto netaknuto mjesto, osobito za djecu, do novog pisanja šaljem veliki pozdrav od moje obitelji.