Opet kiši. Sunce kao da se predalo i sad pobijeđeno ponekad proviri iz nekog kutka ove Zemlje, ali nedovoljno da bi ljeto potrajalo još toliko koliko bismo svi zajedno željeli.

Jutra su svježija, dani puni sivih oblaka i sve u zraku već polako miriše na jesen. Mrak se sve ranije spušta, tjerajući nas blagom hladnoćom u duge rukave i u naše domove. Još jedino dosadni komarci ostavljaju dojam kao da ljetu nije kraj.

A mi smo u našim mislima, kao za toplih ljetnih večeri, ležali na usijanim pločicama našeg balkona i, brojeći zvijezde na nebu, čekali da nam Mjesec pokaže svoje lice.

Po želji mojih klinaca, mislima smo nakratko odlutali do mora i gledali kako ono mirno spava, promatrali kako se u svojim snovima ljuljuška i na mjesečini cakli. Kao da su sva blaga ovoga svijeta skrivena baš tu, u tom djeliću mora u kojem se Mjesec kupa, pa sjaj zlatnika prodire kroz tminu vode i prelijeva se na zlatno-žutoj površini.

U nekoj drugoj dimenziji, u nekom davnom vremenu nastala je i ova pjesma, a sada se učinila idealnim podsjetnikom na to veselo bezbrižno razdoblje.

Kao da sam je još jednom proživjela kroz dječje oči, ispričanu kroz njihova malena usta.

ISPOD KRČKE KATEDRALE

More već odavno spava,
samo se Mjesec kupa u njemu,
i noćni kupači su na počinak pošli,
a on je u more bacio i sjenu.

Jedna zvijezda ga iz daljine promatra,
i umjesto da mu se približi,
ona je sve dalje i dalje,
i pušta svoj sjaj da i on se okupa,
u djeliću mora što se pruža ispod nje.

A nebo ih ko dva anđela pazi,
u nadi da će uskoro jedno drugome prići.
Dok zvijezda blago stišava svoj sjaj,
Mjesec u moru i dalje na dvije mrlje sliči.

Al onda se začuje zvono s tornja,
ispod kojega Mjesec svoju raskoš kupa,
i eno ti čuda, na nebu i u moru,
jer Mjesec i zvijezda su sada skupa.


Iz sjećanja sam izvukla još lijepih uspomena na tople ljetne večeri i nježnim zagrljajem prenijela ih svojoj djeci, za laku noć.