Gledajući ih bezbrižne kako mirno spavaju, prisjetih se, sa sjetom u grudima, da sam nekoć i ja bila isto tako bezbrižna. I premda nijedna zvijezda nije pala, poželjeh da ih taj divan osjećaj nikada ne napusti, da ga njeguju i održavaju živim, bez obzira na sve.

Znam da će se to s vremenom promijeniti, koliko god i oni i ja željeli suprotno. U današnje vrijeme, brige i problemi su neizbježan dio naših svakodnevica, što sve više uključuje već i malene.

Mislim da su nam svima, kad su u pitanju djeca, želje iste:

Da rašire male ruke, kao svoja krila ptica,
Da kroče ovim svijetom nasmiješenih lica,
Da žive zadovoljni u miru i veselju,
Da nebo im ispuni svaku moguću želju.
Da nikad ne osjete neimaštinu i glad,
Da za njih ne postoje tjeskoba, nemir, jad.
Da budu voljeni i da svim srcem vole,
Da vjeruju, maštaju i sanjaju svoje snove.
Da jednom kad odrastu budu pošteni i vrijedni,
Da marljiv rad bude temelj svega što su stekli.
Da sačuvaju u sebi sve nježne uspomene,
Da im osmijeh vrate ako loše krene.
Da svaki svoj dan punim plućima prožive,
Da za probleme što se stvore nikoga ne krive.
Da što god rade budu sretni ljudi,
Da iskoriste sve dobro što život ponudi.

Poželimo li ove želje barem nakratko, veće su šanse da nam se ostvare.

Želim ih sebi, vama, svoj djeci… svima nama!