Preuređujući našu spavaću sobu, naišli smo na jedan mali problem. Naime, naša djevojčica raste i potreban je ormar u koji ćemo stavljati njenu odjeću i igračke. Dogovarajući se o kupovini novog ormara, nastojali smo pronaći rješenje za kinderbet. Kamo ćemo sada s njime, kad smo mjesto na kojem je do sada bio namijenili za ormar? Zaključili smo da nam kinderbet zapravo više i nije potreban.

Sin je u kinderbetu spavao do svog sedmog mjeseca, a onda je jednog dana otkrio da se vrlo lako može prebaciti preko zaštitne ogradice na naš topao i mekani krevet. Iako sada ima svoj vlastiti krevet u svojoj sobi, često se došulja u naš.
A naša mala mazica od prvog se dana bunila protiv svega što bi ograničavalo njezin prostor, osim u našim zagrljajima jer ipak, najslađe je usnuti na majčinim grudima, slušajući otkucaje njenog srca i uz miris njene kože utonuti u slatke snove.

Od početka smo im dozvoljavali da nam se ušuljaju u krevet i spavaju uz nas. Istina jest da se ponekad probudimo ukočeni, s bolovima u leđima od spavanja na samom rubu, ali nema ničeg ljepšeg nego kad na svome licu osjetimo njihov topli dah, kad se udobno stisnu uz nas i usnu nam u naručju. Na jednak način kako oni nas puštaju u svoje carstvo snova, puštamo i mi njih da svoje najslađe snove uz nas bezbrižno sanjaju. Obavijeni ljubavlju kojom su okruženi, nedvojbeno osjećaju sigurnost.

Neprocjenjivi su svaki tren, svaka minuta provedeni kraj njih, makar i u polusnu. A ujutro, kada se probude, najiskrenijim osmijehom na svijetu razgale nam dušu i na lice izmame smiješak pun nade. Tako i najtmurnija jutra dobiju boju i postanu ljepša. Sam pogled na njihova snena lišca, čovjeku daje snage za novi dan.

Osjećam mir u srcu kada ih slušam kako dišu tu, pokraj mene. Uživajući u tom spokoju, molim vrijeme da ne proleti prebrzo kroz naše zajedničke snove.