U zadnje vrijeme, moj se sinčić našao u sto muka. Ne samo da mora prelistati sve poštom pristigle kataloge iz naših mnogobrojnih trgovačkih centara i detaljno "snimiti" najzanimljivije proizvode, što igračke, što pribor za crtanje, što slatkiše, već mora dobro razraditi plan i pažljivo odabrati što želi da mu Sveti Nikola donese, što bi ga posebno obradovalo od svih tih silnih proizvoda da ga dočeka ispod bora i naravno što bi volio da mu poklonimo za rođendan. 
Dogovarajući se oko organizacije same proslave njegovog rođendana, zajednički smo zaključili da vrijeme prebrzo leti, na što je moj mališan dodao kako se sada već osjeća kao veliki dječak, jer ipak će on najesen krenuti u školu.

Doista, s osobitim veseljem prisjetila sam se onog kasnog jesenjeg dana kada smo se po prvi puta ugledali i zagrlili. Onaj maleni, sićušni dječačić od svega 2700g, sada je moj nestaško bujne mašte i inovativnih ideja spreman na raznorazne izazove i pobjede. I sjetih se da sam tada, opijena njegovom nježnošću i ljepotom, napisala i jednu priču posvećenu upravo njemu.  Kakvu neopisivu radost je unio u moj život nastojat ću dočarati odabranim odlomcima:

"Odmah u početku mogla sam zaključiti: ova trudnoća nešto je najljepše što mi se uopće moglo dogoditi. U meni su se isprepletali strahovi od mogućih nenadanih kom­plikacija, s neopisivom radošću što ću postati majkom i zahvalnošću što su mi uslišane molitve na prilici da i ja darujem život, darujem novo biće. Ono je polako raslo u meni i svaki novi posjet ginekologu iščekivala sam s velikom nadom da ću čuti otkucaje njegovog malenog srca i zaista vidjeti na monitoru tu mrvicu – svoje prvo dijete. Prva tri mjeseca ono je bilo moja najveća ikad čuvana tajna, otkrive­na samo najužoj obitelji. A željela sam reći tu radosnu vijest svakom prolazniku na ulici, podijeliti ju s neznancima, jednostavno i šapnuti i doviknuti je tako da me čuje cijeli svijet. Lijep je osjećaj kada imate nekoga s kime možete podijeliti sve oduševljenje i svu sreću iščekivanja novorođenog djeteta, a dodatan osje­ćaj sigurnosti daje vam činjenica da je taj netko osoba koja vas neizmjer­no voli i uz vas je u svakom trenutku. Tako je i moj suprug meni bio ne samo velika potpora i utjeha nego druga polovica moje duše iz koje su mi izvirale i snaga i nada. Strah da se ne dogodi nešto loše ipak je iz dana u dan bivao sve manji, a sreću koja je zračila iz mene sada su svi mogli jasno razaznati i prepo­znati. Iako sam od samoga početka znala da će ovaj maleni život jednoga dana udahnuti zrak i ugledati sunce, instinktivna želja da ga zaštitim od vanjskoga svijeta bila je opravdana majčinska reakcija.


Pripremala sam se za trenutak kada ćemo se napokon upoznati nas dvoje – moje dijete i ja, ali jednako tako znala sam da to neće biti običan susret. Pritom sam zamišljala kako će izgledati njegovo lice, kako njegove ručice, kako ti prsti­ći koji nikoga nikada ne ostavljaju ravnodušnima. Ali, u jedno sam bila sigurna: prvi put u životu upoznat ću ljudsko biće čiji mi izgled uopće neće biti važan, jer bila sam svjesna - na koga god nalikovalo, koliko god bilo iscrpljeno i uplakano, nakon svog devetomjesečnog "putovanja", bit će najsavršenije biće koje sam ikada imala priliku sresti u svom životu. Ništa drugo stoga nije bilo važno jer zavoljela sam ga već mnogo, mnogo prije, a ta je ljubav i bila i ostala - bezuvjetna.


Nakon samo osam i pol sati išče­kivanja, pojavilo se napokon predamnom malo, uplakano biće. Nisam zauzvrat dobila smiješak niti stisak ruke, već najnježniji mogući zagrljaj i tihi jecaj kad su mi ga stavili na prsa. Moja je koža dotakla njegovu i - ponovno smo bili kao i prije toga - jedno, zajedno. Osjećali smo mir. To je ujedno bilo moje novo buđenje.


Iako su nas najprije razdvojili na nekoliko dana zbog malo preuranjenog poroda i postporođajnih komplikacija, ta praznina se popunila munjevitom brzinom kad su mi sina donijeli u sobu. Privio se uz mene, naslonio svoju glavicu na moje grudi i počeo sisati. Osjećaji lagane boli i blage ugode isprepletali su se u meni s neizreci­vom radošću i zadovoljstvom. Slušala sam te brze otkucaje njegovog male­nog srca, osluškivala njegovo mirno disanje i osjećala se nedohvatnom. Moje se tijelo napokon umirilo. Otvo­rivši oči, jedino što sam tada mogla vidjeti bila je beskrajna ljepota koja je zračila iz tog malenog bića i odraža­vala se, za mene, u svakom drugom biću, u svakoj stvari, u svakom zbivanju ili događaju. Moj sin me probudio svojim još snenim očima i bezbrižnim snom i pokazao mi da se i oni najljepši, ne­dostižni i daleki snovi lako pretvore u javu i mogu se proživljavati ne samo jedan trenutak ili koji sat - dva, već danima, mjesecima i godinama…


Na moj popis neprocjenjivog, dodao je još nekoliko nezaboravnih i nenadomjestivih sitnica koje upotpu­njuju život. Otkrio mi je da u meni još ima snage za nove izazove, pronašao je nove izvore ljubavi koji su se krili duboko u mom srcu i na najnježniji i najčistiji način razgalio mi dušu. Izbrisao je iz nje bol i ne samo da je okrenuo novu stranicu u mom životu, već je otvorio korice nove knji­ge - knjige naše neizmjerne ljubavi i sreće."