Ima dana za koje jedva čekamo da dođu, da nam se dogode puni slatkog iščekivanja, iznenađenja i neopisive radosti. Zbog tih dana, na kalendaru označavamo križićima svaki dan koji prođe i nestrpljivo brojimo koliko još ima dana do onog nama važnog.

Upravo jedan od takvih važnih dana, za kojeg se moj sin marljivo pripremao, sada ćemo morati propustiti. To je trebalo biti njegovo prvo sudjelovanje na Dječjoj olimpijadi! Pun samopouzdanja svakodnevno je marljivo vježbao vožnju biciklom kako bi na završnom natjecanju postigao što bolji rezultat za svoju grupu. I sada se, jadnom, dan prije tog velikog dana, dese visoka temperatura i upala grla. Sve je to popratila opća malaksalost i neobjašnjiva mučnina u trbuščiću, što zbog same bolesti, što zbog činjenice da neće moći pokazati svoju spretnost u vožnji bicikla.

Naime, kao majka svima se ponosno hvalim kako je moj sin svladao vožnju bicikla (bez pomoćnih kotačića!) još s tri godine i kakvih četiri/pet mjeseci. Bez strašnih padova, strahova, odbijanja prijedloga za vožnju, on je uvijek bio spreman i s nestrpljenjem bi čekao kada ćemo reći da krećemo u šetnju, jer bi se tada pored nas polako vozio na svom biciklu.
Spretnost, dobra koordinacija, ravnoteža, smirenost i poslušnost, samo su pridonijeli njegovom brzom svladavanju ove zabavne vještine koju je počeo razvijati još kao dvogodišnjak na svom drvenom biciklu bez pedala. Kada bi ga vidjele susjede kako se spretno odgurava nožicama i to poprilično brzo, tako da se naša šetnja ponekad pretvorila u lagano trčanje, obavezno bi viknule što od straha, što od čuđenja i nadodale kako je spretan i neustrašiv. Njemu eto, to nije bio neki problem, ali ćemo vidjeti na koji će način to svladati njegova mlađa sestrica.

S obzirom da je imao poprilično visoku temperaturu i jaku grlobolju, odlučili smo da je najbolje odmah posjetiti našu pedijatricu. Čuvši na pregledu da mora par dana mirovati dok se ne snizi temperatura i umiri upala, pognute glavice napustio je ordinaciju. Vračajući se kući, koračao je uz mene tužna pogleda, bez ijedne riječi. Znala sam što ga muči i objasnila mu da ćemo olimpijadu nažalost ove godine propustiti, ali će zato za drugu godinu biti još spremniji. U čuđenju me pogledao kada sam mu rekla da je to s druge strane dobro za njegovu konkurenciju, odnosno djecu iz drugih vrtića koja će se također natjecati u spretnosti vožnje biciklom i upitao me zašto.
"Pa zato, ljubavi, jer ti si među najboljima, a sada će i drugi moći pokazati da su i oni to super svladali." Osmjehnuo mi se i prislonio svoje vruće obraze na moju ruku i tako smo zagrljeni nastavili put do auta.

Cijeli taj veliki dan u mislima ćemo biti s Kikićima i držati im fige da postignu što bolje rezultate. Skidajući temperaturu, razradit ćemo plan naših sljedećih vožnja na njegovom novom biciklu i kroz snove se voziti i voziti… dok ne pobijedimo ovu prolaznu virozu.