S godinama čovjek počinje drugačije doživljavati dan svog rođenja. Kad si dijete, znadeš da je to tvoj dan i luduješ od sreće zbog hrpe darova, slatkiša, zbog torte sa slikom tvog najdražeg junaka ili one u obliku nekog zanimljivog lika iz crtića, nestrpljivo očekujući puhanje rođendanskih svjećica. Kasnije se proslava tvog dana svodi na pronalazak super mjesta gdje će se održati zabava i koje ćeš sve važne osobe pozvati, uz uvjet da svi odu oduševljeni i pod dojmom kako su bili na najboljem tulumu do sada.

S vremenom, ako čovjek dobije priliku pripremati proslave rođendana za svoju djecu, uzbuđenje nadmašuje sva dosadašnja rođendanska uzbuđenja, a težnji za originalnošću i savršenstvom, jednostavno nema kraja. U svakom slučaju, odrastanjem mijenjamo svoje životne prioritete, a samim time i stav prema vlastitom životu.

Ipak, najljepše što se čovjeku može dogoditi na njegov rođendan jest da upravo taj poseban dan provede sa svojom obitelji, jer to je ono najvažnije. Stoga, s oduševljenjem mogu reći da mi je ovogodišnji nedavno proslavljeni rođendan bio jedan od najljepših do sada jer sam cijeli dan provela sa svoja dva anđela i suprugom uživajući na plaži, u šetnji gradom, razgledavanju i u velikim količinama sladoleda (ipak je mamin rođendan!). Rekoh, jedan od najljepših, jer osim što nam se poklopilo da smo u to vrijeme bili na godišnjem odmoru na moru, provela sam ga sa svojom obitelji. Iako sam dobru većinu svojih rođendana provela okružena s meni najdražim i najvažnijim ljudima, ponekad bismo se zbog raznih obaveza, što mojih, što njihovih, vidjeli tek u poslijepodnevnim satima ili bismo se čuli samo telefonom, a druženje bismo dogovorili za koji drugi dan. Slično se, naime, dogodilo i ove godine, uz iznimku što su ljetos tu bile malene nježne ručice koje su me grlile i slatki osmjesi koji su mi ispunili dan. To je bio dan proveden s mojoj obitelji. Obitelji koja se rodila iz ljubavi za životom.

I tada sam samoj sebi u mislima ponovila da sam privilegirana uživati u toj sreći. I kud bi čovjek poželio više?! Svojim sam životom podarila nove živote i gledajući na dan svog rođenja iz malo drugačije perspektive, osjetila sam ponos, zahvalnost i sreću što sam i ja dobila ovaj neprocjenjiv dar. Uvidjela sam da ću vječno biti zahvalna svojim roditeljima na podarenom mi životu, na želji i ustrajnosti da se on ostvari i da biva svakim danom sve veći u njihovim srcima, zauvijek.

Bog zna koliku zahvalnost osjećam za svaki dah, za svaki pogled prema nebu, Suncu, zvijezdama, za svaki dodir i korak i nadasve, na mojoj majci, jer bez nje, njene požrtvovnosti i beskrajne ljubavi ovo bi sad bila nečija tuđa priča.

Zato, mislim da bismo ubuduće svi mi trebali na svoj rođendan preduhitriti majke i  prije no što nam one čestitaju, mi njima zahvaliti i čestitati na njihovom ponovnom rođenju koje su proživjele donoseći nas na svijet, jer bez njih ne bismo imali što slaviti. Iako nam se svima desilo da smo u teškim trenucima pomislili zašto smo se rodili pa nas tlače nevolje i jadi, imamo dobar razlog koji to opravdava, a zove se ljubav.  I kao što jedna moja pjesma kaže:

"… Čovjek s vremenom sve nauči.
Kako svladati poraze,
Kako uživati u slobodi,
A kada rukama sakriti obraze.
Jer što je život, ako nije sreća?
Ako ga ne čine i dobro i zlo?
Niti bez tuge,
Katkad bez smijeha,
Ako nije život,
Što je onda to?..."

Zbog svega toga danas mogu čuti: "Sretan ti rođendan mama!", i osjećati se nepobjedivo.

Pa draga mama, sretan nam još jedan rođendan!

Šaljem vam slatke puse!